Не вјеруј

Не вјеруј у моје стихове и риме
Кад ти кажу, драга, да те силно волим
У тренутку сваком да се за те молим
И да ти у стабла урезујем име

Не вјеруј Но касно, кад се мјесец јави
И прелије срмом врх модријех крша
Тамо где у грму спава јорван наш плави

Дођи, чакаћу те! У часима тијем
Кад на груди моје приљубиш се чвршће
Осјетиш ли драга да ми тјело дршће
И да силно горим огњевима свијем

Тада вјеруј мени, и не питај више
Јер истинска љубав за рјечи не зна.
Она само пламти, силна, неопрезна,
Нити мари, драга, да стихове пише!

Алекса Шантић

Najlepša rodoljubiva pesma:

Ostajte ovdje

Ostajte ovdje!... Sunce tuđeg neba
Neće vas grijat ko što ovo grije;
grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije.

Od svoje majke ko će naći bolju?!
A majka vaša zemlja vam je ova;
Bacite pogled po kršu i polju,
Svuda su groblja vaših pradjedova.

Za ovu zemlju oni behu divi,
Uzori svijetli, što je branit znaše,
U ovoj zemlji ostanite i vi,
I za nju dajte vrelo krvi vaše.

Ko pusta grana, kad jesenja krila
Trgnu joj lisje i pokose ledom,
Bez vas bi majka domovina bila;
A majka plače za svojijem čedom.

Ne dajte suzi da joj s oka leti,
Vrat'te se njojzi u naručja sveta;
Živite zato da možete mrijeti
Na njemom polju gdje vas slava sreta!

Ovde vas svako poznaje i voli,
A tamo niko poznati vas neće;
Bolji su svoji krševi i goli
No cvijetna polja kud se tuđin kreće.

Ovdje vam svako bratski ruku steže -
U tuđem svijetu za vas pelen cvjeta;
Za ove krše sve vas, sve vas veže:
Ime i jezik, bratstvo, i krv sveta.

Ostajte ovdje!... Sunce tuđeg neba
Neće vas grijat ko što ovo grije, -
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije...

Aleksa Šantić

Prolaze dani

Prolaze dani... Ko selice neke
Gube se oni u dugome nizu.
I jednom i ja pocivacu blizu
Povijenih vrba, cempresa i smreka...

No moja dusa naselju zvijezda
Prhnuti nece da odmara krila:
Ostace ovdje gdje je sa mnom bila.
Tu, iznad grana i toplih gnijezda,

Rodne rijeke, dubrava i vrela,
Krseva, polja i ubogih sela,
Gdje rastrkane kolibe stoje -

S ticama one leprsace lako,
I moliti se, i cekati tako
Na zlatno jutro otadzbine moje...

Santic

Trzaji mora ...

more trzajima kipi
more, od soli zasanjano
tupu, tupu bol trpi
dok se vali suncaju pospano

more trzajima kipi
koza se bora, mreska
tiho, tiho umiru kapi
more se od trzaja smjeska

transparentni sedef gori
more u grcevima stenje
sol ce na hridu da se skori
more se k suncu u valovima penje

a kad dostigne kuglu zutu
i kad zanijeme trzaji
obuzet ce mu nit prekinutu
mjesec gore u pritaji

Elegija

Zašto se meni javljaš tajno
Kada mi duša tiho sniva?
I zašto tvoje oko sjajno
Golemu tugu i jad skriva?

Zašto me kroz noć staneš zvati,
I šta ti jadno srce ište?
Ta ja ti nemam ništa dati,
O, ja sam pusto pepelište.

Sve što sam imo ja sam dao,
Nevjerno hladna ljubavi moje, -
Sve što sam svojim blagom zvao:
Mladost i oganj duše svoje.

Pa zašto meni stupaš snova,
Šta tražiš ovdje u mrtvaca?
Hladna je, hladna ruka ova
Što nekad na te ruže baca.

Pusti me! Pusti i ne mori!
Nek sam ovako trajem dane,
Sve dok mi srce ne izgori,
Sve dok mi duša ne izda'ne.

Emina

Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S' ibrikom u ruci stajaše Emina.

Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kada šeće i plećima kreće...
- Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!

Ja joj nazvah selam. al' moga mi dina
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti džule zalivati ode;

S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!

Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njom crko'!...

Vodenica

Staro mjesto moje! Pod sjenkama grana
Radobolja mrmlja, vere se i prska;
Mrke hridi streme visoko sa strana
Pune gustih zova, smokava i trska.

Sve je isto, staro...Samo, kao prije,
Ne čuje se hitri točak da udara;
K'o bol jedan što se u dnu duše krije,
Ostavljena ćuti vodenica stara...

Kroz vidnjaču malu, gdje u suhoj travi
Samo studen gušter polagano šušne,
Ne javlja se mlinar sa šalom na glavi
Niti vidim one oči prostodušne.

Mnogo li sam puta ja ovdje, u hladu,
U večeri ljetne na odmoru bio!
I, dižući oči na mlinarku mladu,
Iz vedrice, žedan, hladne vode pio!

Bog zna gdje je sada?!.. Radobolja mrmlja
Puna grmjelica, srebra, adiđara...
I dok zlatno veče pada povrh grmlja
Nakrivljena ćuti vodenica stara...

Molitva male Zorice



Kud god okom glednem
Tebe vidim, Bože!
Pa u srcu s' mome
Tebi hvale množe.

Zemlju, more, zvijezde
Ti nama podari,
I potrebne sv'jetu
Svakojake stvari.

Ti nam dade zoru,
Tici milnog glasa,
Pa i mene stvori
Da tog gledam krasa.

Primi moju hvalu,
Kao male tice,
Primi hvalu, Bože,
Tvoje Srpkinjice!

Seoba

Pusto li ceš biti, Nevesinje ravno,
Rasadnice srpstva, kolijevko lava!
Pusto, jer se, eto, seli pleme slavno,
A naša budućnost, gde je ona? - Spava.

Vjerovasmo u nju ko u sveti čivot
Vasijija svetog što klonule snaži!
Vjerovali smo u nju ko u vječni život.
Vjerujuci u vas, o orlovi naši!

A sada vjera naša umire i gasne,
Mutno oko gleda u nebo bez zraka...
Pred ikonom plaču javor-gusle jasne
Jer ostade zemlja bez svojih junaka..

Braco, zar vas duša ni malo ne boli?
Zar vam nije žao ovih polja ravnih,
Gdje se jedno more naše krvi proli
I gdje leže kosti otaca nam slavnih?

Zar vam nije žao, na ognjištu onom
Gdje vas oganj grijo sto ce tudjin biti?
Što ce naše gore pogrebnijem zvonom
Odjeknuti tužno, a mi suze liti?

Il ne znate da je izdajstvo junaku
Ostaviti zemlju gdje ga majka rodi?
Ostaviti brata, bez snage u mraku,
S nevoljama dugim da sam borbu vodi?

O, ne dajte, Srbi, da Vukova ljaga
Okalja vam obraz cist ko sunce s neba!
Ne idite braco, od rodnoga praga,
jer mučenoj zemlji mučenika treba...

Treba muške snage i viteških ruka;
Treba Obilića i slobodnih lava.
Treba više smrti i vašijeh muka,
Jer, tamo daleko, naša zora spava...

O klasje moje

O klasje moje ispod golih brda,
Moj crni hljebe, krvlju poštrapani,
Ko mi te štedi, ko li mi te brani
Od gladnih tica, moja muko tvrda?

Skoro će žetva... Jedro zrnje zrije...
U suncu trepti moje rodno selo.
No mutni oblak pritiska mi čelo,
I u dno duše grom pada i bije.

Sjutra, kad oštri zablistaju srpi
I snop do snopa kao zlato pane,
Snova će teći krv iz moje rane -
I snova pati, seljače, i trpi...

Svu muku tvoju, napor crnog roba,
Poješće silni pri gozbi i piru...
A tebi samo, kô psu u sindžiru...
Baciće mrve... O, sram i grdoba!...

I niko neće čuti jad ni vapaj -
Niti će ganuti bol pjanu gospodu...
Seljače, goljo, ti si prah na podu,
Tegli i vuci, i u jarmu skapaj!

O klasje moje ispod golih brda,
Moj crni hljebe, krvlju poštrapani,
Ko mi te štedi, ko li mi te brani
Od gladnih tica, moja muko tvrda?!

NOSTALGIJA


Ja vidim, kad tajno tvoja suza pada,
Na hladnoj terasi pri sjaju mjeseca,
I tvoj glas ja čujem kako bono jeca
Na odar od svile kada kloneš mlada.

K'o robinja crna, nijema i vjerna,
Tebe moja duša prati svako doba;
Zar ne čuješ nigda uzdah k'o sa groba -
Ne osjećaš miris pelena čemerna?

U baštama tvojim ono rosa nije,
To su suze duše, što ih dugo lije
Pri sjaju zvijezda u gluhom pokoju.

U kandilu tvome to žižak ne gori,
To ti duša moja svoj blagoslov zbori
I prosipa na te tužnu svjetlost svoju.



1905

Ozivi Mene, Noci


Pozdravljam tebe i tvoju samocu,
Tvoj shum i zlatni povratak zvijezda!
Ko tice kad ih gone iz gnijezda,
Ja bjezzim tebi, jer pokoja hocu.

Jedva sam cheko na ove trenutke
S nemirom srca i sa bolom grudi;
Ja sam sit vreve i dosadnih ljudi
I prazna doba shto nam radja lutke.

Ozzivi mene, noci bogom dana!
Stupi, i tiho preko mojih rana
Polozzi tvoje meko, toplo krilo!

Uzmi me, digni, i sa mnom odbrodi
Negdje daleko, neznanoj slobodi,
Gdje nigda nije ovih ljudi bilo!

Ljubav

O, da mi je nešto pa da budem reka,
Pa da tečem ispred tvoje kuće male;
Pevajući tebi da razbijem vale
O pragove gde ti staje noga meka.

Pa kad niz pragove siđeš sa ibrikom
Da zahvatiš vode, da ti zgrabim ruke,
Prigrlim te sebi u svoje klobuke,
I da tebe, draga, više ne dam nikom.

Na dušeku trava i mojih smaragda,
kao nimfa moja, da počivaš svagda,
I da niko ne zna tvoje mesto gde je.

Samo moje oči da gledaju u te,
Samo moje sve dubine i sve kute
Da lepota tvoja osiplje i greje.