Mladi pjesnik iz Berana i moj licni prijatelj. Pise po meni vrlo lijepu poeziju, kako za odrasle , tako i za djecu.





Velimir Ralevic je rodjen 1970 g. u Beranama.Objavio je
knjige:


“ Nebo kuca beskucnika “, 1994.


“ Mravinjak u zitnom polju “, 1995.


“ Divni sunovrati “, 1996.


“ Svitac u grlu “ , 1997.


“ Mirisem na ljubav “, 2000.


“ Zlatni prozor “, 2002.


“ Tanjini prsti zvone “, 2003.


“ Brod u zitu “ ,2006.


“ Vodeni cvor “,2007.

Napisala sam i kritiku njegove poezije , poslije procitane knjige " Vodeni cvor ".






KRITIKA POEZIJE VELIMIRA RALEVICA





Covjek koji cuti,a cija dusa
pjeva; jakim stihovima,jakim emocijama,jarkim bojama,mirisima
ljeta,suma,mora,djetinjstva,mladosti.Svaki stih mu je prikazan slikom,docaran
mirisom,nabijen energijom.Na svakom koraku odise jednostavnost,iskrenost.Njegove
emocije su jake, a nisu pateticne,misli su mu sigurne,pune optimizma,sto je
rijetko vidjeno u poeziji.Drugi su skloni tugama, on zivi ljubavi.U njegovim
ocima zena je sve najljepse i najcistije,sto je takodje neobicno,jer je ponikao
iz podneblja,gdje zena znaci nesto drugo, iz kraja koji ne da zeni da razvije
svoju duhovnost i svoje emocije, a ni ona to ne zeli sama.Raleviceve rijeci
nisu one koje mi znamo,jer ih on upotrebljava na samo sebi svojstven
nacin.njemu je:


“…glava od korova…”, “ on ne dise
vazduh,vec on dise njega…”, “ on davi necuj… “


“… svjetluca bogat od nemanja…”, “
… on cuje disanje zbunja , slusa paprat kako se moli, sunce preliva u saku iz
koje pjeva, zubi mu krvare u brezi, kuje gvozdje u mjesecevoj zebnji.


Ovako ne moze svako da plete
rijeci.Zacudilo me postojanje ovako velikog i nadarenog pjesnika,pjesnika
zivota u mojoj blizini.On cuti,ne znam koliko ga ljudi znaju,da li su upoznali
njegovu dusu na onaj nacin na koji sam je upoznala ja, dok sam citala ove tecne
rime, koje prolaze kroz dusu kao tiha, topla rijeka i koje ostavljaju veliki
trag radosti zivljenja,divljenja prirodi, koje je on tako vjesto prenio na
listove ove knjige.


Njegova dusa je cista poezija, on
nema napor stvaranja stiha,oni izlaze kao niti paukove mreze direktno iz
njegove duse.Vec se radujem njegovim buducim knjigama, koje ce biti jos bolje,
obojene mudroscu njegovih mladih godina.


I njegova djecija poezija govori o
velikim i jakim emocijama vezanim za majku,djeda.Pjesma “Nema djeda “, nije za
djecu, vec i te kako za odrasle, mozda smo i mi izgubili necije sunce iz
pogleda,mozda vise nemamo svice u grudima, zlatne osmijehe nam je zaledio
zivot.


“Moja zvijezda “ je najlirskija
lirska pjesma koju sam procitala sa: “ mostovima od svile “,” sa dzemperom
ispletenim od suncevih zraka “, “ sa dahom koji je odjeva “, “ sa zacaranim
dvorcem u osmijehu “.Kakav bi svijet bio kada bi svi cutali ljubav na nacin na
koji to osjeca Velimir Ralevic?Vjerujem u njegove snove i znam da ce izgraditi
jos mnogo gradova od slova, jer on jeste div,div skromnosti i ciste rijeci.

MOJA ZVIJEZDA


Od mene do nje su mostovi od
svile


sume koje lebde i staze strmenke


moje rijeci bivaju utve zlatokrile


po cijim perima kaplju
nase sjenke





Ona mi salje disanje iz mraka


i zlatnu suzu da s puta ne skrenem


isplescu joj dzemper od suncevih
zraka


ako je svojim dahom ne odjenem





Zbog nje je djavo postao
mirotvorac


ona umije da nada mnom budna
spava


u njenom je osmijehu zacarani
dvorac


koji samo moja strofa otkljucava

NE MOGU SUMI DA KAZEM


Ne mogu divlje kise da zaustavim


ni jezivu noc ni vodu





ni ove dlanove gdje je sklupcan
bunar





ne mogu da nagovorim vazduh


da ne guta more


ni pticu da hoda na krilima


ne mogu





ne mogu sumi da kazem


da ne spava u casi


na mom hrastovom stolu


i izgladnjeloj zvjeri


da ne ulazi u san





cekam te u mraku


da spasimo opet


mocvaru sto tone

NEVIDLJIVI BROD






Sa tvoga nevidljivog broda


nevidljivu mrezu baci


d a u njoj ti bude i voda


i sunce i oblaci





Proljece nadji u luci


u veni ga negdje udomi


da april ti bude pri ruci


kad dodju brodolomi





Pohvataj sve one dane


kad bio si sanjar i luda


sve staze osuncane


da tu su kad ne znas kuda





Svaki tvoj osmijeh bezbrizni


nek sleti na djecije stope


kad odu svici i bliznji


da mozes krenuti opet





Procvijetaj iz ljubicice


sto stoji na tvojoj putanji


u srcu sacuvaj ptice


da ti se nebo ne smanji





Postuj svoj korak zvjezdani


nek drugi misle da zive


nek te ne skole bezdani


da oci ti ne posive





Ostani dijete i kroti


sarene daljine sto vuku


i nemoj se cuditi sto ti


zlovoljno pruzaju ruku





Dok cuvas u sebi to zlato


svi ce ti kise zeljeti


al nemoj gledati na to


sijaj-poleti-preleti

NEMA DJEDA





Snijeg-mama suze roni


crnu vunu noc ispreda


smrt po staklu zvijezde goni


nema djeda





Baba sa mnom sva u zebnji


u daljine blijedo gleda


kako cemo sad po zemlji


nema djeda





Kako cu kad sve procvijeta


fali kosa prosijeda


zalud sada mame ljeta


nema djeda





Kada nocu sanjam vuka


djed mi zmigne iza cera


znam njegova blaga ruka


zvjeri tjera





Bi mu sunce sred
pogleda


srce svitac u grudima


bi i bogu dobar djeda


i ljudima





Trazio je i nasao


za svijetli put korake


sve mogao sad zasao


za oblake

SLUHU MOG NOKTA MUNJE I JEZICI


Dok kaplju sa pjesme zabradjena
slova


na slijepom stihu kote se brezici


ja sam stanac kamen svim kucama
bez krova


*


Daleko u kozi izgubljene magle


piste u
kosti sa livada


iz moje vjedje istrcalo jagnje


ide kozjom stazommog cela i pada


*


Divljaju poplave u zrnu maka


macji me mjesec strofama kolje


pogled mi sviceva olistala staka


pjesma na oku odjaha niz polje


*


Na litici mjesec celo smrsko


moji zubi u brezi krvare


pjesma drhti skrivena za trskom


dok mi ruka izranja iz bare


*


Da bi bio hrast proci cu kroz koru


u pastiru cuci vuk sto kolje stada


moja rebra drze zoru u zatvoru


sunce mi se danima uzalud prikrad


*


Stope mi se u papradju kriju


kosac lezi otrovan na stogu


stezem pjesmu za vrat kao zmiju


rijec mi se mota oko nogu


*


Zamisljena pcela prijeti ruzama


nizbrdicom stope k nebu se uspinju


pjesnik nikad nije izvor u susama


svako more krije
u sebi pustinju


*


Kraj trule trupine stasale kupine


samo su krtice tmusu prokopale


ako si tonuo plitak u dubine


vremenom ce te napustiti obale


*


Trave nijesu svog korjena svjesne


na tamnom krsu visi koncic dana


zvijezda je zedna kupacica pjesme


daleka varnica izrasla iz dlana


*


Pred crkvom u polju s ranom i
tamjanom


skitnice slave dan velikog posta


ko nije pogodjen duginim gajtanom


zalud siri ruke u podnozju mosta


*


Djavoli najprije u zori zanoce


vjetar je svjestan sebe kad zasumi


skitacu ogluvjele usi od samoce


najusamljenije je drvo u prasumi


*


Divovska pleca a dusa srneca


za kicmu svezana stabljika
zvjezdana


ko je skakao k nebu s drveca


bratimi mjesec tek na dnu bezdana


*


Rebro je najbolja grana za
sviranje


zatrnjena njiva ne iste oraca


besmrtna njeznost je uslov za
umiranje


osmijeh je suvo batrganje placa


*


Suncu bliski svici po krsinama


zita zanju nevicni lutanju


stoje niski pred plavim vrzinama


oni sto ne grme u cutanju


*


Jesen se najbolje vidi u aprilima


pjesnik kuje gvozdje u mjesecevoj
zebnji


gnijezdo zalud sanja da drhti na
krilima


velicina ptice je u skakutanju po
zemlji


*


Izgubljenici sa ocima od zlata


na uzvodnom stihu krvotoke snaze


u vjecnoj zori divnih sunovrata


trazeni su samo oni koji traze

KAZI MI MORE





Kazi mi more sto pjesma moja


u tebe se uliva


-
da na mom talasu misao tvoja


-
po svijetu pliva



Kazi mi more koraci moji


hoce li se u bespucu snaci


-
u tebi takodje more postoji


-
zaroni stazu ces naci





Kazi mi more zivot sto goni


kako ce da mi svice


-koliko letis toliko i roni


i svjetlost bices

MAGISTRALE


Iznikni pjesmo oslijepjela


papradju mome zaristu


ocima punim pepela


lovim ti rime po zgaristu





Eno je gleda paljevinu


tebi ce vid vratiti


izvoru mome kraljevinu


boginja sto ce nas shvatiti





Usima berem cvijece


laste mi pale svijece


krv mi se nebom perusa





Ako sam nijem u cutnji


mogu jos mogu u slutnji


avetno sto se pjenusa

I POLETI BULKAMA (SONETNI VIJENAC
)


1


Iznikni pjesmo oslijepjela


doleti sumskim strofama


od mene gora strepjela


sludjen na dragim stopama





izvoru mome baristu


izgon i rimu donesi


koja ce krila da zaistu


akrostih cedne mi bolesti





potjeraj vrane s otkosa


izdajo moja zlatokosa


srce mi vri u stanistu





listace vode prozirne


ako me i mulj dodirne


papradju mome zaristu





2


papradju mome zaristu


aorta zudnjom sjecena


siblje na polju ranistu


cutnja mi munjom stecena





uskrsli moji novembri


trcace s tobom po livadi


iskace dan da te posrebri


kad korjen tvog traga izvadim





a
ako te kocija bogata


ostavi nebeskog djogata


svjetloscu sto si ga prepela





osvitu ne bi li njisak dao


kada te i mrtav budem zvao


ocima punim pepela





3


ocima punim pepela


staroscu grudi napajam


tminom ko zvijezda treperav


azdaje gorske nadajam





corav i gluv za beznadje


uranjam u neneadanje


pecine znojne pjevace


ukleto moje stradanje





stopama disu zbrinuti


ti ces mi mjesec skinuti


i cvast u mom pristanistu





zalosni moj velimire


arlaukni stihom primire


lovim ti rime po zgaristu





4


lovim ti rime po zgaristu


a san mi jos na lomaci


kradljivac na nocnom vasaristu


ozebo pod brezom konaci





zovni me mrak dok snijeva


amanet vucje mrcave


korakom tvojim sto slijeva


raskos na ruke mi mrsave





isplaci ljudske ponore


latima moje ljubomore


izgori pustu ralevinu





sija jos stasa vitkoga


nad tobom zvijezda s istoka


eno je gleda paljevinu





5


eno je gleda paljevinu


hrastovi cute u korama


noc mi pojela starevinu


i njivu sto mre neorana





cemu lutanja preboljena


evo me s pjesmom na pojilu


molitvo moja nemoljena


tamjanom ruze je pomiluj





iglama borovih kapaka


ubodi skitaca sto zaplaka


zori ces vijek skratiti





iskoci stazo sagnuta


urvino moga stranputa


tebi ce vid vratiti





6





tebi ce vid vratiti


vazduhu blagost iznova


ovcaru sto ce nas pratiti


jaganjce nebeskih visova





leptir moga srca treperi


u tvojoj ravnici odjeka


gladujem nase veceri


mesom iz tvoga smijeha





evo me stihom te zlatnim


odlutam pa se vratim


bicujem sudbu nevinu





osim tvog dlana sto krilati


raspukli


ponor ce dati


izvoru mome kraljevinu





7





izvoru mome kraljevinu


samotnom stihu pameti


proplanak i pjesmu sevinu


leleke zelene plaveti





ako li buknes stisana


ceznja ce dan izmjeniti


i strijela sa tvoga nisana


mojim ce krikom vileniti





oteklo rebro sijeva


jekom sto dogorjeva


grom ce mi s celom ratiti





rijeci stani medj ljude


oprostice nam pozude


boginja sto ce nas shvatiti





8





boginja sto ce nas shvatiti


ocima dan mi izbrazdi


samog cu sebe zasaditi


i opet isti izrasti





ljut na zvijezde s visova


ambise pjevam satima


kuka me gora tisova


srnecim stihom u vlatima





iskrama divnih nemira


u ruju vjecnog leptira


zivot moj stoput mrijece





iako snocen u granju


trazim je klecim i za nju


usima berem cvijece





9





usima berem cvijece


zilama cu ga nabrati


divlja me rijec prelijece


i mami dahom paprati





brsti me kora brezova


u svili nijemih glasova


tamnuju polja-mre zova


i kaplju suze sa klasova





nestase moji zumbuli


odose grobljem usnuli


mrtvoga mene odnijece





jecaji sneno padace


u cesti gdje mjesec stradace


laste mi pale svijece





10





laste mi pale svijece


u jamama zjape pakosti


dave me ostaci srece


igrama sijede mladosti





med stoljet-pcele podaj mi


kudrav da zemlju obletim


andjele grijehe pokaj mi


da l’ valja toliko voljeti





avetni lik u vodi


tvoje ce stope da rodi


i misao da ti slusa





lagano tisinom prorocnom


iskana zeljom ponocnom


krv mi se nebom perusa





11





krv mi se nebom perusa


urlam u zracnoj ponjavi


kisa me susama zgrusa


a suncev sjaj razvodnjavi





miholjsko podne-rice vo


evo me motrim iz okova


molim za krilo svicevo


i zednim kraj rijecnih tokova





rasiri haljinu ljeta


jelen sam s kraja svijeta


udari po mojoj smutnji





trajacu necu kad prestanes


rukom mi mahnes pa nestanes


ako sam nijem u cutnji





12





ako sam nijem u cutnji


ranjenoj tmini-vedrini


i ako strepnji i ljutnji


jos sam u zavjetrini





ozebla jeka grudi rastace


mudrac u polju sijeva


tresnja pod kojom skacu krastace


u mojoj kozi zrijeva





zrtvena brezo mjeseca


isplaci list sto ne streca


mladuj kad stih zatutnji





i dalje zbog nje vrzine rusim


u muklinama zapjevusim


mogu jos mogu u slutnji





13





mogu jos mogu u slutnji


izvadjen s crne plodine


ljeta jos gmizu u lutnji


evo me s perom kroz godine








mlijekom nocnog svitanja orosi
glave kaduna


kursume mojih pitanja


izbodi sabljom razuma





tinjam sa starim vatrama


i svu noc grebem s katrana


prijuzen san sjeverusa





opjevam krvlju i danas


ljubav dzinovski talas


avetno sto se pjenusa





14





avetno sto se pjenusa


misao u mojim rukama


bez mene se tihost ne slusa


iako mi glas u bukama





sudjeno pero me rasjece


mrznjom i tvojim zorama


evo me zovem te zal’jecen


neuk sa zlatnim borama





ako te zelje obuzmu


dusu kada mi oduzmu


vrsljaj kroz moja nedjela





i zanji plod u kosi ti


stihom ces prkositi


iznikni pjesmo oslijepjela

snazno...i lepo.....gde se mogu nabaviti stihovi ovog sjajnog pesnika?

Karenjina, bas mi je drago da ti se svidja. Nemas pojma kako je to , prije svega, dobar momak. To mi je licni prijatelj, dobar ko hljeb, a po meni pise prelijepe stihove. Pitat cu ga gdje imaju njegove knjige da se kupe. Izdavac jedne od knjiga je bila Kosovska Mitrovica, koliko se sjecam. Sad cu da ubacim jos pjesama koje imam od njega.

ZNAM STA CU





Nemirom


zasume


prasume


papirom





Stih snazim


neznane


bezdane


dok trazim





Pun snova


noc vidam


grad zidam


od slova





Znam sta cu


jer div sam


dok ziv sam


pjevacu

ZLATNI OSMIJEH





Otkuda toliko sjaja na zvijezdama


reci mi tata


-to mjesec osmijehe zlatne iz
bezdana


donosi za djecija jata





Zar osmijeh se zlatni u bezdanu
skriva


molim te tata-kazi


-
u dubinama i citavo jedno nebo sniva


-
za onog;sto svjetlost trazi


tata-mjesec osmijehom grije


sumu i polje kraj stjenoviti


-sine dok srce ti dobrotom bije


tvoj osmijeh ce zlatan biti

ZAPJEVAH U POLJU RAZI





Zapjevah u polju razi


-nebom medju dlanovima


citav zivot sebe trazim


ne nadjoh se-svud me ima





Rijeka stade kad pozurih


ipak mi na uzbrdici


djecak sto kroz ljeto juri


rece gdje se kriju svici





Sunce me i plavet vukli


dok izvirah u papradju


ima ovaj svijet bulki


samo treba da se nadju





Ja ne znam za onu kisu


sto rominja po njedrima


od onih sam koji disu


cijelo nebo-dok me ima





A zemljom jos vjetar rze


da mi je kraj zlatne rude


sni djeciji da me drze


i kad tiha suma budem