LJUBAV, SMRT I SNOVI

Poezija, priče, dnevnici i jos po nešto
 
PrijemČesto Postavljana PitanjaTražiRegistruj sePristupi
LJUBAV, SMRT I SNOVI - Poezija, priče, dnevnici i jos po nešto
Tema "Za goste i putnike" - otvorena je za komentare virtuelnih putnika. Svi vi koji lutate netom ovde možete ostaviti svoja mišljenja o ovom forumu, postaviti pitanja ili napisati bilo šta.
Svi forumi su dostupni i bez registracionog naloga, ako ste kreativni, ako volite da pišete, dođite, ako ne, čitajte.
Molim one, koji misle da im je nešto ukradeno da se jave u temama koje su otvorene za goste i putnike, te kažu ko, šta i gde je kopirao njihovo.
Rubrika Erotikon je zaključana zbog dece i net manijaka, dozvolu za pristup tražite od administratora foruma !

Delite | 
 

 Dario Dzamonja-Daco

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole 
AutorPoruka
Helem

avatar

Muški
Broj poruka : 365
Datum upisa : 25.06.2009

PočaljiNaslov: Dario Dzamonja-Daco   27/6/2009, 3:58 am

NEKROLOG


Hoda gradom, u obje ruke mu upaljene cigarete i naizmjenično povlači žudne dimove; za uši mu zataknute dvije cigare, presreće ljude i pita: "Imaš du'an?"

Pola njih okreće glavu i ubrzava korak, pola vadi marku iz džepa i nudi mu, a on im odgovara: "Mrš u pičku materinu, nisam ja prosjak."

Bio je najmlađi doktor elektronike u zemlji, ali ga ja ne pamtim po tome, nego po faktu da je (poslije mog djeda) bio najbolji igrač preferansa, da je napisao i objavio knjigu o toj čudesnoj igri, da je palcem otvarao pivske flaše, da je mogao popiti nemjerljive ko­ličine napolice u Hvaru (kod Božane), Vlašiću, Lovcu... i da je bio strahovito dosadan.

Stalno je pričao o ženama, a niko ga nikad nije vidio s jednom. Izmislio je slogan: "Mislim, dakle - neoženjen sam!", otišao je u Ameriku na postdiplomske studije i vratio se "puknut"...

Sretnemo se u ulici "kako li se nekad zvala ili kako li se sad zove" i on me grli upaljenim cigaretama: "Ma, Daco, jesi li to ti? Imaš du'an?"

Vadim kutiju iz džepa, a on je kao pas kost grabi i stavlja u džep. (Jebaj i ga - imam rezervnu.)

"Kadire, hoćemo li na piće?"

"Ne pijem ti ja."

"Može kafa?"

"Bi', ali puno pušim uz kafu."

"Sok?"

"Ma, dobar je sok, ali je dosadan... Nego, znaš šta bih te zamo­lio - da mi napišeš nekrolog."

"Daj, Kadire, ne zajebavaj se..."

"Ne, ne.... ozbiljno ti govorim. Pročitao sam, još davno, par koje si napisao i sviđalo mi se, jako. Ali, jebiga, oni o kojima si pisao su već bili mrtvi i nisu mogli pročitati to što pišeš - daj, sreće ti, da za života pročitam nešto o sebi: nije važno šta. Dobro ili loše."

"Pa, moj Kadire - ja ti ne znam napisati ni dobro ni loše: ja samo mogu pisati istinu ili debelo slagati."

Prolazili su ljudi pored nas, a Kadir je, u po bijela dana, svakog pozdravljao sa "dobarveče" a oni su mahinalno odgovarali istim "dobarveče", da bi se tek nakon desetak koraka (možda prvi put u svom beznačajnom životu) upitali: "Šta li ja ovo radim?"

"Otkud ti, Kadire, bolan ne bio, veče kad je, vidiš i sam, u podne zvizdan upekao?"

"Meni je, moj jarane, davno pao mrak na oči. Noć je, noć je i samo noć..."

Pogledao me je tamnim očima i rekao: "Bolje je imati mrak na očima, nego mrak u očima."

Ja više nisam bio tu - bio sam nigdje i mislio da razmišljam šta mi valja raditi danas, sutra, prekosutra, ljetos...

Kadir je iza uha izvadio cigar i pripalio na još goreći čik u jed­noj ruci:

"Nešto mi nisi raspoložen danas?"

Htio sam ga poslati u pičku materinu, ponoviti mu njegove vlastite riječi: "sretan sam što sam blesav", uz ispravku da sam ne­sretan što nisam blesav.

Umjesto toga sam mu rekao: "Nisam, ali biću kasnije."

Stojim na (u) toj ulici gdje sam se rodio, u ovom čontretu od glave mi pada na pamet "da li je ispravnije reći - gdje sam rođen", jer nisam se ja rodio, valjda me je majka rodila, a ja sam samo preuzeo svoj život.

Zaboravio sam da imam još jednu kutiju cigara u džepu i pitam Kadira: "Daj mi cigar."

Njemu se smiješe oba uha iza kojih se kriju cigare: "Nemam, jarane."

"Ma, jebi se, Kadire", opipam džepove vindjakne i pripalim, a Kadir viče za mnom:

"Hoćeš li napisati onaj nekrolog?"

"Već sam ga napisao", odmahujem rukom.

I dalje se dere on: "Za koga?!"

Kao da me sajlom povukao, vratim se i u neiživljenom bijesu mu skinem cigare s ušiju i pogazim ih nogom; on se blesavo smiješi:

"Za koga?!", ponavlja.

Sinu tračak svjetlosti u mojim očima, pa ga samo upitah: "Što se nisi obrijao?"

Kadir me pogledao svojim tamnim očima i reče: "Zato što ne mogu dići ruku na sebe!"



* * *

Penjem se uz ulicu, pušim i češkam se po novoizrasloj bradi, a u glavi mi fanfare Kadirove:

"A, ti?"

Još ne kontam na šta je mislio: da li da se obrijem ili..
Nazad na vrh Ići dole
besherat

avatar

Ženski
Broj poruka : 5031
Datum upisa : 18.03.2009

PočaljiNaslov: Re: Dario Dzamonja-Daco   28/6/2009, 11:29 pm

Prica me odusevila.
Nazad na vrh Ići dole
Helem

avatar

Muški
Broj poruka : 365
Datum upisa : 25.06.2009

PočaljiNaslov: Re: Dario Dzamonja-Daco   28/6/2009, 11:37 pm

ma izmisljena, jedino Daci, pokoj mu dusi, mogu priznati da je pisao bolje od mene....
kada budem pisao, i ako, upisati cu jedino, da je Daco bio bolji pisac.....u svoj Nekrolog.
Nazad na vrh Ići dole
besherat

avatar

Ženski
Broj poruka : 5031
Datum upisa : 18.03.2009

PočaljiNaslov: Re: Dario Dzamonja-Daco   28/6/2009, 11:39 pm

Cekaj, cekaj, prvo sam mislila da je tvoja prica, pa onda na netu nadjem Dacu. Sada sam zbunjena, ne znam cija je prica.
Nazad na vrh Ići dole
Helem

avatar

Muški
Broj poruka : 365
Datum upisa : 25.06.2009

PočaljiNaslov: Re: Dario Dzamonja-Daco   28/6/2009, 11:43 pm

Dacina......zar nisi pogledala da je tema o njemu...lupi se u celo....

http://dt.blogger.ba/arhiva/2006/09/28/444703
Nazad na vrh Ići dole
besherat

avatar

Ženski
Broj poruka : 5031
Datum upisa : 18.03.2009

PočaljiNaslov: Re: Dario Dzamonja-Daco   28/6/2009, 11:47 pm

Ma jesam , ali nesto mi je ovdje sve nabacano, ne znam sta su licni radovi, a sta tudji, pravo da ti kazem.
Nazad na vrh Ići dole
Helem

avatar

Muški
Broj poruka : 365
Datum upisa : 25.06.2009

PočaljiNaslov: Re: Dario Dzamonja-Daco   28/6/2009, 11:52 pm

ja svoje sada sortiram u Helem clubu...ovdje mogu prebacivati Dacine price, po mojem izboru.....
Nazad na vrh Ići dole
Helem

avatar

Muški
Broj poruka : 365
Datum upisa : 25.06.2009

PočaljiNaslov: Re: Dario Dzamonja-Daco   29/6/2009, 12:05 am

Nazad na vrh Ići dole
besherat

avatar

Ženski
Broj poruka : 5031
Datum upisa : 18.03.2009

PočaljiNaslov: Re: Dario Dzamonja-Daco   29/6/2009, 12:12 am

Citam Dacine price. Pise stilom koji mi potpuno odgovara, inace sam velika cjepidlaka za knjizevnost.
Nazad na vrh Ići dole
Helem

avatar

Muški
Broj poruka : 365
Datum upisa : 25.06.2009

PočaljiNaslov: Re: Dario Dzamonja-Daco   29/6/2009, 12:19 am

Meni knjizevnost dodje k'o sex, ako je dobra.
Nazad na vrh Ići dole
besherat

avatar

Ženski
Broj poruka : 5031
Datum upisa : 18.03.2009

PočaljiNaslov: Re: Dario Dzamonja-Daco   29/6/2009, 12:23 am

Procitala sam price. Dobre su, ali mi se najvise svidja " Nekrolog ". Zao mi je sto slabo poznajem novobosanske pisce, pad kad procitam kritiku o nekome i kada ga uporedjuju sa nekim piscem, to mi nista ne znaci, jer ne znam o kojim piscima se radi. To sve spada u ovo novo doba, kada su slabe komunikacije izmedju , nekada bliskih zemalja.
Nazad na vrh Ići dole
Helem

avatar

Muški
Broj poruka : 365
Datum upisa : 25.06.2009

PočaljiNaslov: Re: Dario Dzamonja-Daco   29/6/2009, 12:34 am

pa i nisu, ako hocemo da komuniciramo.....
Nazad na vrh Ići dole
besherat

avatar

Ženski
Broj poruka : 5031
Datum upisa : 18.03.2009

PočaljiNaslov: Re: Dario Dzamonja-Daco   29/6/2009, 12:38 am

Pa evo sad upoznajem mnoge pisce, koji odlicno pisu. Ajde da vidimo sta je jos ovaj mladi Helem napisao.
Nazad na vrh Ići dole
Helem

avatar

Muški
Broj poruka : 365
Datum upisa : 25.06.2009

PočaljiNaslov: Re: Dario Dzamonja-Daco   29/6/2009, 12:49 am

prvo jos jedna Dacina pa onda....

DOBAR DAN


Postoje dani kad je bolje i ne izlaziti iz kreveta. A, i to nije neka garancija. Prvi belaj će vam se desiti kad zapalite onu ranu jutarnju cigaretu za prokašljavanje, pa ponovo zakunjate i progorite jorgan.

Slijedeći (prvi) korak, a već slijedi drugi belaj: garant ćete nagaziti na naočale koje ste sinoć ostavili na podu pored kreveta. Kako ste (to se samo po sebi podrazumijeva) kokuz i nemate love za novi par, pokušaćete da slomljeni, plastični okvir "zalijepite" upaljačem, a onda ste tek zajebali stvar do kragne.

U kupatilu će pregorjeti sijalica, ali, iako imate rezervnu, ispostaviće se da je onaj metalni dio zaglavio u grlu, pa ćete, pokušavajući ga izvaditi kombinirkama, i preživjeti blagi strujni udar. Ako vam još nisu isključili plin, uz čaj pokušavate da rekonstruišete protekli dan i noć - a ono: bjelina. Najbolji način je da provjerite džepove. Dođe vam da zaplačete: sinoć ste taksisti umjesto pet maraka dali pedeset i rekli: "Udure je."

Već vas hvata panika i ne znate da li da se umijete ili da se ubi­jete. Odustajete od samoubistva, jer, ionako, uskoro će propast svi­jeta ("nek propadne, nije šteta"), pa bi to samo bio bespotreban trošak i dever za vaše bližnje (pod uslovom da ih imate).

U kafani, kod Kerima, nema nikog, samo jedan "sinoćnji" što vam ponavlja po stoti put "prvo pročitam ono tvoje", a to je samo uvod u neku dugu, dosadnu, nebuloznu priču koju "samo ti možeš napisati".

Na banci dobijate samo ljubazan osmijeh: "Nema ništa."

Pred vama je još jedan cijeli, dugi dan koji valja predurati sam sa sobom, tješeći se mislima: dobro je da nemam stana, pa me ne mogu ni deložirati, baš sam sretan što nemam kola, pa mi ih niko ne može ukrasti, nemam posla i niko me ne može poslati na "čeka­nje", nemam cipela da bi ih morao čistiti, nosim stupidne rol-majice koje ne moram peglati, toliko sam bolestan da bolesniji više ne mogu biti...



* * *

Ali, danas je srijeda, 12. aprila, i čini mi se da je ovo jedan od onih dana za koji se molite Bogu da nikad ne prođe.

Jutros, rano mi je zvonio telefon. Zove me moja starija kćerka iz Amerike, glas joj blista od uzbuđenja i ponosa: na školskom natječaju za priču je dobila prvu nagradu, priča je objavljena i u lokalnim novinama Wisconsin State Joumalu, a na pitanje o čemu je pisala, odgovara:

"O tebi, tata."

"Molim te, sine, pošalji mi je što prije."

"Hoću, tata."

"Kako si, inače?"

"Dobro, tata. A, kako si ti, tata?"

(Mogao bih to "tata" slušati do kraja života, a da mi ne dosadi.)

"Na koju adresu, tata?"

"Pa, na Bosnu."

"Znam da je na Bosnu, ali koju adresu?"

"Ma, na Slobodnu, sine."

"A, tu Bosnu. OK, tata."

Kod Omera, Tičara, mjestu gdje se ne priča o izborima, politici, i jedina govna koja se spominju su ona golubija, pijem kafu i listam novine, pa se sjetim da sam prošle nedjelje uplatio loto; provje­ravam listić - dobar sam četrdeset maraka.

Tu upoznajem i jednog divnog gospodina (koji ne čita novine, jer "ima pametnijeg posla" i nema nijednu bezveznu priču "koju bi samo ja mogao napisati"). Zove se Dragaš Žarko i uzgaja najbolje golubove, "sarajevske prevrtače".

"Jesu li prevrtači ili prevrtaneri?", pitam ga. "Prevrtači", kaže: "Zašto?"

"Zato što ja poznajem mnogo sarajevskih prevrtanera, a za pre­vrtače prvi put čujem."

Idem u Šenoinu, u izdavačko poduzeće ZORO i potpisujem ugovor za knjigu. Lagao bih da "nisu pare u pitanju", ali postoji taj osjećaj punoće, ti srsi koji ti miluju kičmu, jer, nakon deset godina, ponovo ću držati u rukama nešto što samo meni pripada i što mi niko ne može oduzeti.

Iz Imperijala mi mašu Aneta i Nikola. Zovu me na piće. Pitaju me imam li kakav rukopis za njih. Kažem im da sam jedan upravo predao Ivici. Nikola me pita kako su mi djeca, a ja kažem da se nadam da ću ih uskoro posjetiti, da se nadam parama od knjige, a on "hadžijski" vadi hiljadu maraka iz džepa i kaže: "Nemoj ići praznih ruku. Kupi im nešto."

Sasvim smušen takvom dobrotom, idem prema Redakciji i obećavam si da ću Aneti i Nikoli završiti knjigu do kraja maja, a u Redakciji me čeka iznenađenje o kojem sam samo mogao da sanjam: Edin Avdić mi je donio, vratio moja "sabrana djela", a treba­ju mi jer Miljenko Jergović hoće da pravi izbor.

Sekretarica Bojana mi kaže da me je zvao advokat i da joj se javim.

Zovem, a Ferida mi kaže da ima dobre vijesti, da će onome koji je u mom stanu nalog za deložaciju biti predat u petak.

"Šta to znači?"

"Znači da si ti od petka u svom stanu."

To je već previše za ovaj dan, pa idem da se malo saberem (dok se ne oduzmem) kod Mome, a tamo moj dragi prijatelj iz Sarajeva, a potom iz Chicaga, Damir, koji je čuo da se vraćam u Ameriku i koji kaže da mi može namjestiti posao na aerodromu, da držim štand sa kafom i da mogu stanovati kod njega i Branke dok se ne snađem.

Poderan sam srećom: jedan dio mozga mi grli i privija kćerke na srce, njihovi glasovi mi zvone u ušima, osjećam im ruke, prste, mirišem im kožu...

... drugi pravi planove za "dernek" u mom, samo mom stanu. Već odlučujem da se ova rubrika više neće zvati kako se sad zove, nego (nimalo originalno): Kuća izlazećeg sunca.

Pijem sikterušu kod Kerima, a ulazi Švabo-konobar, koji radi za UNPROFOR i kaže mi da, sa svojim američkim pasošem, mogu kupovati klopu i piće po discont cijenama u nekakvom njihovom "butiku" i ja već vidim gajbe viskija i heineken piva kako nestaju u grlima mojih prijatelja: Zlaja se drži ispod sise i govori kako mora prestati piti, Zoka maže čelo nekom mazom, Lolo, u ćošku, prede poput sitog mačka, Kerim razmahuje rukama i u toj cijeloj gužvi jedinog mjesta ima samo oko njega, Škoro, bezbeli, bira brojeve na mobitelu, Tifa se nadmeće u pjevanju (i u dragim stvarima) sa Pimpekom, Grebo, iako ne čujem, znam priča nešto što vrijedi upamtiti, Senad imitira Avdu Sidrana, a Avdo Sidran sebe, onaj crnokosi iz Buybooka me munta za neki tekst, Ferida i Mirza, naslonjeni na zid na kojem je nekad stajala uokvirena njena pjesma zovu me da mi kažu da im je žao što moraju ići, jer kćerka, Farah, opet ima nekih problema s grlom, Boro i Alma izgledaju kao i uvi­jek, Sejo puši Gitanes i ne da se smesti od te svete dužnosti, Dragan razgleda okolo ima li se šta fotokopirati, "Davor" Uzunović na ogledalu provjerava da li je zaista moguće da ima veći nos od mene, Vlado nije depresivan...

A, ja?

Ja sjedim za mašinom, koja strpljivo vari moje snove i uku­cavam ovaj dan, dan toliko dobar da ne želim da se ikad svrši.
Nazad na vrh Ići dole
meseceva rosa

avatar

Ženski
Broj poruka : 10211
Location : u jutrima koja sanjare...
Datum upisa : 25.08.2010

PočaljiNaslov: Re: Dario Dzamonja-Daco   20/9/2017, 8:50 pm




Dario Džamonja je rođen 18. januara 1955. u Sarajevu i gotovo cijeli život je proveo u svom rodnom gradu, ostavivši neizbrisivi trag. Ono nekoliko godina koje je proveo u Americi priskrbilo mu je samo "titulu" jedinog američkog pisca do kojeg držimo, kako napisa Ahmed Burić, jer svi znaju da je tih godina Dacina duša bila u Sarajevu.

Njegov otac se ubio, a majka odselila u Holandiju. Odrastao je s djedom i bakom. Odrastao je sa Sarajevom.

"Da je Dario sam odlučivao o svojoj sudbini, možda nikada ne bi odabrao književni posao, koji je odabrao njega. Nego bi, sa svojom rajom iz Fisa, smisao svog života tražio u sportu ili muzici. Pa, našo-ne-našo." (Abdulah Sidran)

Ali, književnost je odabrala njega. Postao je Pisac koji živi ono što piše. A, živio je za svoj grad, svoju zemlju i raju.

"U Dacinom rezonu ne postoji geografija, biologija, nacija, politika, pa ni književnost." (A. Sidran)

Kada su ga pitali koje je nacionalnosti - odgovorio je: "Mrtvac. Pripadnik najbrojnije nacije na svijetu."

Nije mogao shvatiti da "Muje, Save i Ivane s kojima se cijelog života družio nisu bile samo to - njegovi prijatelji i raja, već duboko u sebi ili pod samom kožom samo Muslimani, Srbi i Hrvati koji su jedva dočekali priliku da se pridruže stadu, da zauvijek izgube svoju individualnost koju su cijelog života gradili i postanu ćelije jednog bolesnog, nacionalnog bića monstruma koje jeste osuđeno na propast, ali koje će prije toga učiniti sve da za sobom povuče što veći broj u ništavilo."

Nije to Daco mogao shvatiti, nije želio shvatiti da postoje takvi PAPANI, kako ih je nazivao ("što nije ništa drugo do skraćenica za Primitivac, Amoralan, Polupismen, Agresivan, Nacionalista")

Godine 1993. ranjen je. S porodicom napušta Sarajevo i odlazi u Ameriku. Njegov brak se raspao, ali do posljednjeg trenutka živio je za svoje kćerke.

Snalazio se Pisac i u dalekoj Americi. Pokušavao živjeti onako kako je navikao s rajom u Sarajevu. Fizički je bio tamo, dušom u Sarajevu. I tamo su ga pitali koje je nacionalnosti. "Mrtvac" - odgovarao je, a kada ga je jednom jedna od njegovih "djevojaka" pitala šta je u horoskopu, odgovorio je: "Idiot, u Bosni je puno ljudi rođeno u znaku idiota!"

Po povratku u Sarajevo nastavio je da "živi od pisanja", iako mu jednom slikar Affan Ramić napisa: "Daco, ti ne živiš od pisanja - ti od toga umireš".

Umro je 15. oktobra 2001. godine, treći put. Prvi put je umro, kako je napisao, 1993. kada je napustio Sarajevo. Godine 1998. je opet umro kada je napuštao Ameriku i svoju djecu. Prije 10 godina ispisao se iz živih.

"Ima li iko, u Sarajevu, da nije proplakao, da mu se srce nije skamenilo, onog dana kada u novinama iziđe obavijest da se ispisao iz živih - Dario Džamonja?" (Abdulah Sidran)

Džamonja je bio Pisac, novinar, kolumnista u časopisima Slobodna Bosna, Večernje novine, Naši dani, Oslobođenje, Kolumnista, Valter i Valter ekspres, te urednik u časopisu Lica. Osvojio je brojne nagrade. Iza sebe je ostavio deset knjiga. Zapisa o jednom vremenu, gradu, jednoj zemlji, ljubavi i prokletstvu.

Od 2009. godine u sarajevskoj kafani Šetalište u oktobru se održava večer sjećanja na Džamonju. Ove godine, prijatelji su se okupili kako bi se prisjetili ne samo njega, već i pisca Nedžada Ibrišimovića koji se iz živih ispisao 15. seprembra 2011.

BIBLIOGRAFIJA
Priče iz moje ulice. Oslobođenje. Sarajevo, 1980.
Zdravstvena knjižica. Svjetlost. Sarajevo, 1985.
Drugo izdanje. Veselin Masleša. Sarajevo, 1987.
Priručnik. Svjetlost. Sarajevo, 1988.
These days, 1989.
Dirty laundry, 1990.
Prljavi veš. Autorovo izdanje. Sarajevo, 1991.
Pisma iz ludnice. Slobodna Bosna. Sarajevo, 2001.
Ptica na žici. Buybook. Sarajevo, 2002; - 2. dopunjeno izdanje. Buybook. Sarajevo, 2003.
Priče - Dario Džamonja. Pressing. Sarajevo, 2003.

NAGRADE

- "Veselin Masleša" za najbolju knjigu kratkih priča,1985.
- "Fund Free Expression" nagrada, 1993.
- Americka nagrada "Kluba pisaca Madison", 1994.
- "Madison Poetry" nagrada, 1996.

____________________________________________
Tamo gde je ljubav nikad nije mrak...
Nazad na vrh Ići dole
meseceva rosa

avatar

Ženski
Broj poruka : 10211
Location : u jutrima koja sanjare...
Datum upisa : 25.08.2010

PočaljiNaslov: Re: Dario Dzamonja-Daco   20/9/2017, 8:53 pm


Pisac koji je životom jamčio za sve što je ikad napisao



Ispod kreveta na kojem mi je 2012. umirala majka ležao je kufer, velik i čvrst, od smeđe kože, u kojem su dvaput godišnje, krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih, preseljavane sve moje stvari na putu od Sarajeva do Drvenika i nazad. Kada sam ga, pripremajući stvari za konačnu selidbu, travnja 2017. izvlačio ispod kreveta, nisam znao što je unutra. Ili sam zaboravio, ili nikad nisam ni znao.

U kuferu – koji ne mogu zvati ni kofer ni kovčeg, jer su ga, kad mi je bilo tri i kad je u njemu bio sav moj svijet, zvali kufer – unutra, dakle, bili su moji rukopisi iz 1991. Gomile ispisanih pelir i bankpost papira, na njima objavljeni i neobjavljeni novinski članci, eseji, pjesme i vrlo kratke priče, koji su, pretpostavljam, stajali na stolu i ispod stola u sobi, pa ih je majka tko zna kad s preostatkom mojih stvari potrpala u kufer i gurnula ispod kreveta. Tada je već bila sigurna da se nikada neću vratiti, nego ću dolaziti samo ovako, sve više kao gost i kao kućni turist. Osim rukopisa unutra su bile i neke stvari za koje se sjećam da su bile razbacane posvuda oko mene: neraspakirane vrpce za pisaći stroj, posušila za tintu, kutijice s patronama za nalivpero, gumeni ovlaživač za prste, nekoliko fascikli s novinskim izrescima – koji su me trebali podsjetiti na nešto što sam tek htio pisati… Dragocjen mi je bio sav taj inventar, kao što su mi danas dragocjene stvarčice koje mi leže na dohvat ruke oko fotelje u kojoj obično pišem, ali sam ga vrlo temeljito zaboravio nakon što sam bio prognan iz svoje sobe. A dogodilo se to sredinom travnja 1992, kada smo pred prvim minobacačkim minama koje su zasule našu bašču pobjegli u podrum, i u njemu se trajno nastanili: majka sve do kraja rata, a ja do proljeća i ljeta 1993. kada sam otišao iz grada.

Među tim je papirima u kuferu bila i jedna knjiga, također temeljito zaboravljena. Prije nego što sam je vidio nisam se više sjećao ni da je ikad izašla. Posveti sam se iznenadio kao da je prvi put vidim, iako sam se odmah zatim sjetio okolnosti u kojima je nastala: “Miljenku Jergoviću, prijatelju i rijetkom čovjeku koji je pročitao moja sabrana djela. Daco! 8.11.91.”

Svakom piscu barem jednom na um padne da bi sa svojim knjigama bolje prolazio, da bi na njima, možda, nešto i zaradio, kada bi ih izdavao sam, umjesto da ih prepušta samovolji izdavača. U socijalizmu, kao i danas, ljudi koji su se bavili izdavaštvom, tada urednici i direktori, danas vlasnici izdavačkih kuća, živjeli su bolje od pisaca. Ili se piscima to tako činilo, jer su previđali vlastitu rastrošnost, sklonost dokolici i vremenu koje će ulagati u razmišljanje o svojim budućim remek-djelima. (A to je vrijeme onda bilo totalno neplaćeno, dok danas barem postoje rezidencijalne stipendije.)

Tako je i njemu dojadilo da knjige objavljuje za druge, pa je ovu odlučio da objavi sam. Naslova “Prljavi veš”, žutih korica, nepotpisanog grafičkog oblikovanja, s također nepotpisanim portretom pisca na koricama, knjiga nije imala ni natpis na hrptu. Kao izdavač jednostavno je naveden Autor. Knjiga je solidno otisnuta u tiskari čiji naziv nije naveden. Papir je, također, iznenađujuće dobar, kao i karton korica, koje su vrlo solidno plastificirane. Sve u svemu, knjiga “Prljavi veš” je, možda, ružna, ali se odlično drži.

U knjizi su izabrane i nove priče. Izabrao ih je iz pet svojih do tada objavljenih knjiga, dodajući im priče koje je u međuvremenu objavljivao u Večernjim novinama. Tekstove je izmiješao i prerasporedio, ne bi li čitatelju djelovali svježe, i ne bi li nekako opravdao objavljivanje ove knjige, nakon što je nekoliko mjeseci ranije već objavio prethodne dvije.

Na kraju knjige pogovor je, pod naslovom Pogovor, što ga je napisao Marko Vešović. Briljantan tekst, od kojeg ne pamtim ni retka, počinje ovim rečenicama: “Dario Džamonja spada u takozvane ‘biografske pisce’. Što prvenstveno znači da vlastitim, bukvalnim životom jamči za sve što napiše.” Vešović je potpisan i kao recenzent, jer su za oslobođenje od posebnog poreza na promet proizvoda i usluga, tojest za primjenu povlaštene stope od 3 posto, bila potrebna mišljenja dvojice recenzenata. Drugi je recenzent bio onaj kojemu autor te večeri, 8. studenog 1991, u Domu pisaca poklanja prvi od upravo prispjelih primjeraka “Prljavog veša”, i piše unutra ganutljivu posvetu. Rukopis uredan, ruka mirna, knjiga se još nije zalila.

Nismo tada bili prijatelji, a nećemo to postati ni kasnije. Volio sam ga, kao što sam volio malo ljudi u tom gradu i u tom životu. Kao pisca, ali i kao čovjeka od kakvog je jedino i mogao nastati takav pisac. On mi je kao petnaestogodišnjaku, kada sam “Priče iz moje ulice” pronašao na pultu s knjigama na sniženju u Svjetlosti kod Stipe Vilića, pokazao koliko vrijedi, ali i koliko pisca košta, potpuna iskrenost u književnosti. Pa sam onda odlučio tako pisati. Ali sam pritom bio najrazličitiji čovjek od njega, i mogao sam ga samo voljeti. Nikako mu nisam mogao biti prijatelj.

Kada bih naišao u neku od birtija u kojima je Džamonja tih godina ordinirao, i kada bih s vrata čuo njegov hrapavi glas, pojačan za onoliko decibela koliko je piva popio, ja bih šmugnuo van, tako da me i ne primijeti. Nikada se nisam napio s njim. Ne samo da se nikada nisam napio, nego mi se sad čini da nikada sa Džamonjom nisam popio ni kap alkohola. Jednostavno nisam mogao. On me je volio kao što se voli netko sa čijim se životom nikada nećeš sresti – kao što se vole djeca, časne sestre, ludaci i pustinjaci – ili, ipak, najtačnije volio me je kao što se vole draga i pristojna tuđa djeca.

Pritom, imao je još jedan razlog da me voli. Od prvog teksta, koji sam u Oslobođenju objavio o knjizi “Zdravstvena knjižica” krajem 1987. ili početkom 1988, pa do recenziranja “Prljavog veša”, pisao sam o njegovim pričama ustrajno i s divljenjem, pisao sam sve pokušavajući da objasnim sebi šta je to kod Džamonje tako opčinjavajuće. Moji tekstovi vjerojatno su zvučali euforično – do 1991. bilo ih je već šest-sedam – i bili su u svakom pogledu apartni. Oni pravi književni kritičari, a takvih je u ono vrijeme bilo mnogo, među njima i ozbiljnih, kao i profesori s Filozofskog fakulteta, kojima se u opis posla upisivalo da pišu o novim i starim knjigama, o Džamonjinim su pričama pisali s velikom rezervom. Naprosto nisu znali što bi s njim, pa bi ga otpisivali i opisivali kao – boema. A riječ boem je, barem u našim krajevima, vazda bila pristojniji sinonim riječi pijanac. On je, možda, bio pijanac, ali je bio pisac. Kada je netko pisac, onda mu se ne broji što je pijanac. Ali oni nikako nisu mogli dokonati i dokučiti po čemu je to Dario Džamonja pisac. Ne bih rekao da sam im ja to objasnio. Samo sam svoju djetinju vjeru prenosio na papir, i to je, između ostaloga, godilo njegovoj taštini. Ali nije me volio iz te taštine. Volio me je zato što sam se, kao i on, dao voljeti. Samo na neki drugi način.

Knjiga “Prljavi veš” odštampana je u 2000 primjeraka. Bilo je to dvostruko više od naklada njegovih knjiga kod pravih, ozbiljnih izdavača. Vjerovao je da ga podcjenjuju time što ga tiskaju u samo hiljadu primjeraka, kao hermetične klasike u nastajanju i rođene bezveznjake. I, naravno, bio je u pravu. U to vrijeme nikome baš ne bi bilo drago, pogotovu kolegama piscima, među kojima su se tada još uvijek najviše isticali pjesnici, a Džamonja nikada nije pisao poeziju, kada bi se njegove knjige počele dobro prodavati. A po nekoj logici su se morale dobro prodavati, jer je među običnim svijetom, među socijalnim i intelektualnim autsajderima, imao publiku i poklonike. I tako je platio da mu otisnu 2000 komada, uvjeren da će sve to prodati.

Bog zna što je bilo sa svim tim knjigama. Sigurno ih nije prodao, jer su četiri mjeseca kasnije već pale barikade po sarajevskim ulicama, a pet mjeseci kasnije započela je opsada. “Prljavi veš” stigao je u vrijeme pred sam raspad našega svijeta, i to onog najprivatnijeg.

Ono što je pisao Dario Džamonja bio je život dječaka zaustavljenog u odrastanju. Zato je neusporediv. Bio je dijete kad mu se ubio otac, a majka otišla u Holandiju. Djed i baka također se nisu naživjeli. Rano je počeo da pije i piše. Bio je povrijeđen, i cijeloga života ostao je zarobljen u toj svojoj povrijeđenosti. O tome je pisao.

Nakon nekoliko mjeseci rata pala je mina nekoliko metara od njega. Zračnu udar odbacio ga je na kolovoz, i završio je pod kolima jurećeg golfa. Iako ga nije zakačio nijedan geler jedva je izvukao živu glavu. Cinizam sudbine. Poslije je bio u Americi. Vratio se u Sarajevo, kao u djetinjstvo. Kao u majčino krilo. Da u krilu umre.

Zvali su ga Daco. Taj nadimak, umanjenica, govori sve. Volim ga isto onako. I gricka me mali miš savjesti što sam bježao od njega kad je bio pijan, a prilazio mu kad je bio mamuran.

Miljenko Jergović 03. 06. 2017.



____________________________________________
Tamo gde je ljubav nikad nije mrak...
Nazad na vrh Ići dole
Sponsored content




PočaljiNaslov: Re: Dario Dzamonja-Daco   

Nazad na vrh Ići dole
 
Dario Dzamonja-Daco
Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh 
Strana 1 od 1
 Similar topics
-
» Dario Dzamonja-Daco
» Dušan Džamonja
» Rubén Darío

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
LJUBAV, SMRT I SNOVI :: Složeno na policama- piše se u temama ispod naslovne :: Veliki pisci-
Skoči na: