LJUBAV, SMRT I SNOVI

Poezija, priče, dnevnici i jos po nešto
 
PrijemČesto Postavljana PitanjaTražiRegistruj sePristupi
LJUBAV, SMRT I SNOVI - Poezija, priče, dnevnici i jos po nešto
Tema "Za goste i putnike" - otvorena je za komentare virtuelnih putnika. Svi vi koji lutate netom ovde možete ostaviti svoja mišljenja o ovom forumu, postaviti pitanja ili napisati bilo šta.
Svi forumi su dostupni i bez registracionog naloga, ako ste kreativni, ako volite da pišete, dođite, ako ne, čitajte.
Molim one, koji misle da im je nešto ukradeno da se jave u temama koje su otvorene za goste i putnike, te kažu ko, šta i gde je kopirao njihovo.
Rubrika Erotikon je zaključana zbog dece i net manijaka, dozvolu za pristup tražite od administratora foruma !

Delite | 
 

 Iz riznice sjećanja

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole 
AutorPoruka
David Montenegro

avatar

Muški
Broj poruka : 16
Godina : 25
Location : Podgorica
Datum upisa : 06.04.2017

PočaljiNaslov: Iz riznice sjećanja   9/4/2017, 10:23 pm

****

Kuća. Ogromna kuća i hrpa pijeska malo ispred nje. Ljudi. Mnogo ljudi radi. Stepenište. Neko zida stepenište. I krov. Držim majku za ruku.
- Koji je tata?
- Onaj gore, na vrhu.
Na krovu stoji omalen čovjek, ali visočije od svih. Ponos. Sjećam se dobro osjećaja ponosa. Moj otac je najvisočije, on je glavni. Ne čujem ni riječi, a čini mi se da svi nešto pričaju. Gledam kako otac rukama objašnjava nešto radniku koji visi na konopcima. Ali riječi nema, kao crno-bijeli film. To su prve slike koje pamtim.
Nisam siguran koja je godina to bila. Možda '94-ta. Ne znam. Ne sjećam se ničeg više osim toga. Ali se sjećam da je ruka moje majke bila tako mekana, velika i sigurna. Plemenito me je držala kroz puteljke koji su vodili do kuće. Baš kao i uvijek. A nje, nje se baš i ne sjećam iz ranog djetinjstva. Iz nekih kasnijih godina da, ali tako rano baš i ne. Ni oca. Osim te siluete na vrhu kuće...

Zatim ista ta kuća. Sad već znam kako tata izgleda. Sjedi na terasi. I tu su još dva čovjeka. Tata je u kafenom sakou. Galame. Zovu me da dođem. Nešto me pitaju, a ja ćutim. Otac mi daje novčanicu od pet dinara. Kaže mi da pođem do komšijske prodavnice. To i činim. I ulice se dobro sjećam. S lijeve strane našeg dvorišta stoji par redova vinograda i jedna kajsija. Asfalta još uvijek nema. Makadam vodi do radnje. Pored vinograda je visoki, drveni stub za struju. Onda, takođe sa lijve strane, je imanje mog strica koje prolazim trkom. Poslije njega je prodavnica. Sjećam se bijelih ulaznih vrata i rešetki na prozorima. Zaključano je. Vraćam se ljut, spreman da briznem u plač svakog trena. U dvorištu me otac pita zašto sam se brzo vratio. U ruci i dalje držim novčanicu.
- Zaključano je.
- Sad ih iscijepaj! - podrugljivo reče jedan od dvojice ljudi pored tate, samo sam bio suviše mali da bih to znao.
U ljutnji sam to i uradio, a otac se kiselo nasmijao. Uvijek prisjećajući se ovog događaja u meni se budio osjećaj krivice i pokajanja. I taj kiseli osjmijeh mog oca nametao mi je grižu savjesti. Ali bio sam samo dijete.

Sad se sjećam i asfalta. Bilo je dosta radnika. Vrela, crna masa se istovarala iz kamiona lopatama. Isparavala je i za sobom ostavljala čudan miris. Miris koji je mamio, ali ujedno i odbijao. Djeca iz komšiluka, njihovi roditelji i neki stariji ljudi, svi smo u ulici ispred moje kuće. Za kamionim prolazi valjak. Ogroman valjak. A zatim i jedan manji. Zaustavljamo vozača i pitamo ga da se vozimo sa njim. Odobrava nam, ali pod uslovom da ne diramo ništa. Dugo sam se sa radošću prisjećao tih vožnji valjkom, i zvuka koji proizvodi peglanje vrelog asfalta. Prepričavao sam ih drugoj djeci iz komšiluka koja to nisu radila. Poslije vožnji sam gledao kako sestre, i neka starija djeca, stavljaju kamenčiće u vreo asfalt i pišu svoja imena. Znao sam i ja da napišem svoje ime ćirilicom. Iz vinograda sam prikupio dovoljno kamenčića za to. I baš tu, uz sam završetak vinograda, počinjem da ubacujem jedan po jedan. A onda jak bol, vrlo iznenadan. Pa još jednom. Pogledao sam gore i vidio starog komšiju kako me udara prutem.
- Ne diraj to! Bježi u kuću, 'ajde!
Plač, tihi plač. I majka koja je uvijek tu da ublaži rane. Onda slika mog oca koji prijeti komšiji, a ovaj se izvinjava. I danas, na samoj ivici vinograda, stoji moje ime i godina asfaltiranja. Bila je to '97-ma.

Sledeće što pamtim je vrtić. Mjesto koje nisam volio jer je bilo prepuno djece koju nisam podnosio. Niti sam podnosio vaspitačice. Pamtim plavu čašu za vodu. Plastičnu. Svako je trebao imati svoju, različitu. I sva djeca su imala drugačiju. Osim jedne djevojčice i mene. Oboje smo imali istu. Majka je smišljala što bi mogli uraditi sa njom da bi se razlikovala od njene. I jednog dana odlučiše, ona i otac, da dršku malo izgore upaljačem, tako ću znati koja je moja. Ali sledećeg dana tamo su bile dvije plave čaše, obije sa izgorelom drškom. Jedna pored druge. I ostalo je na tome, i njeni i moji roditelji su isto razmišljali. Da, rekoh, nisam volio to mjesto. Majku sam često mučio. Već kod kuće sam pravio problem i govorio da neću da ostanem, ali bi me ona svejedno povela. I onda plač. I tako me je skoro svakog dana uzalud vodila, i vraćala. Kada bih ostajao učili bi pjesmice, ili spremali priredbe. Glumili bi. Jasno se sjećam četvorougaonog drvenog rama, prekrivenog zelenim platnom sa tri strane. A jedna je strana bila pokrivena samo do pola, odozdo. Tu bi čučali, unutar, dignuvši ruke preko letve koja je označavala polovinu. I krpene lutke na našim rukama. Meni se sviđao jedan pijetao pocijepane kreste. Uvijek sam birao njega... A onda bi nas pustili da se slobodno igramo po prostoriji. Uvijek sam sjedio sam na stolici i gledao druge kako se igraju. Jednom su nasložili stolice jednu do druge, dok ja moju nisam htio dati. U toj grupi je bila djevojčica koju sam potajno zagledivao. Naravno, nisu to bile prve simpatije. Bila je to znatiželja, jer je uvijek bila prisutna u onome u čemu sam htio biti glavni. Ali je bila bolja od mene. I trudio sam se da je nadmašim. A sa tog reda stolica počeše da skaču na strunjaču. Svako za sebe, drugačije. Dođe red i na nju. Kao munja sam skočio sa svoje stolice i otišao da je ometam. Ona je skočila, a ja sam stao ispred nje. Udarila je glavom u moje koljeno i počela da plače. Pogledao sam je, a zatim potrčao do obližnjeg stola, izvadio veliki papir i počeo da crtam. Htio sam se izvući. Neko me je ošpijao kod vaspitačice koja me je pozvala.
- Idi i poljubi je, i kaži da ti je žao.
- Neću.
- Ponavljam, idi i izvini se. - rekla je to vrlo sigurno, ne ostavivši mi prostora da se izvučem.
Uradio sam tako. Dok je plakala prišao sam joj, poljubio je u obraz i izvinio se. Ništa nije odgovorila, samo je nastavila da plače...
Priredbe, one su priča za sebe. U njima sam jedino uživao. U njima sam dobijao najbolje uloge, većinom glavne. Vaspitačica je prepoznala moju želju za dokazivanjem, tu neobuzdanu želju da budem prvi. I dala mi je priliku u kojoj sam uživao svakog trena. Naročito se sjećam uloge Deda Mraza. To je bila velika čast. Od stotinjak djece ja sam izabran da budem Deda Mraz u predstavi koja će se održati na Danu škole. A ista ona djevojčica koju sam udario koljenom je bila Dobra vila. To mi se nije sviđalo. Htio sam tu predstavu samo za sebe. I tako su ponovo počela moja odbijanja da idem u vrtić, više mi se nije sviđalo. Kući o predstavi nikome ništa nisam govorio. Tako je bilo sve do tog Dana škole. Majka me je odvela do vrtića. Tamo me je čekao crveni kostim i bijela brada.
- Jesi li spreman? - upitala me je vaspitačica.
Ništa nisam odgovorio.
- Zar i ti glumiš? - iznenađeno se uključila i majka.
Ponovo nisu dobile odgovor od mene. Već sam duboko u sebi odlučio da tog dana ne glumim Deda Mraza. I ništa tu odluku nije moglo da promijeni. Dobra vila je bila tu, a to je značilo da mene neće biti.
- Čuješ li što te pitam?! - malo visočijom tonom je rekla majka.
- Čujem...
- Pa, odgovori! Zašto mi nisi rekao?
Samo sam slegao ramenima. Meni je bilo svejedno.
- Obuci kostim, nadam se da tekst znaš. - dodala je vaspitačica.
- Ne znam... Naravno to je bila laž, izgovor da ne pođem.
- Kako ne znaš, a prošle nedelje si ga znao?
- Ne znam...
Nisam siguran što se dalje zbivalo. Sjećam se samo vrlo ljute i nezadovoljne majke. Stajali smo u publici dok je vaspitačica sjedjela na drvenoj stoličici čitajući moj tekst, jer je zamjena za Deda Mraza zaspala na sred scene. Dobra vila je izgovarala svoje "čarolije" i plesala okolo.

Vrtić je za mene konačno bio završen, pet mjeseci ranije. Moji roditelji su shvatili poentu. Ako nešto nisam želio, to se nije ni dogodilo...
Nazad na vrh Ići dole
boj

avatar

Broj poruka : 692
Datum upisa : 10.02.2011

PočaljiNaslov: Re: Iz riznice sjećanja   10/4/2017, 9:48 pm

Momče, ovo baš dobro!
Nazad na vrh Ići dole
David Montenegro

avatar

Muški
Broj poruka : 16
Godina : 25
Location : Podgorica
Datum upisa : 06.04.2017

PočaljiNaslov: Re: Iz riznice sjećanja   10/4/2017, 10:46 pm

boj ::
Momče, ovo baš dobro!

Hvala, drago mi je da je tako... Smile
Nazad na vrh Ići dole
David Montenegro

avatar

Muški
Broj poruka : 16
Godina : 25
Location : Podgorica
Datum upisa : 06.04.2017

PočaljiNaslov: Re: Iz riznice sjećanja   11/4/2017, 9:58 pm

****

Tamne strane su mi uvijek bile draže. Tamne strane bilo čega: ulice, sobe, duše...
Mogao sam satima boraviti u nekoj od njih i uživati učauren izvan svega. Izvan ljudi. Ponajviše izvan ljudi. Ali ne i večeras...

Ćutala je.
Upravo učaurena u svoju tamu. Podsjetila me je na mene. Onako mrzovoljnog, u svom svijetu - tu sigurnog!
Večeras mi je bila potrebnija nego ikad. Kao slamka za spas. Odbacio sam moju čauru, upravo zbog nje, samo za večeras da osjetim nju. Da osjetim sebe među ljudima, sebe pored nje, ali ona je ostala sama. Sama, na toj drugoj tamnoj strani...

Baš takvih vjetrovitih, ljetnjih, noći bilo je malo.
Šuštanje lišća uz zrike zrikavaca i vrelina asfalta... I klupa tik pod svjetiljkom pokraj puta, a opet daleko od očiju...
Tih noći bilo je malo. Trebalo ih je biti više. U njima čovjek najbolje spozna svoje osjećaje. Ako su iskreni probudiće nešto, ako nisu otići će nošeni vjetrom. Tako i tugu vjetrovi znaju odnijeti gore, među zvijezde, da živi sa duhovima prošlosti. Baš kao i zvijezde, tako i tuga sija, a možda više nije tu. Možda se samo srce naviklo na nju a nije svjesno da je presahla...

Baš kao i zvijezde, godinama sijaju u očima čovjeka. Sijaju, a neke od njih su godinama mrtve. Samo vrijeme još ne da čovjeku da progleda, da vidi, da su zapravo iščezle. Eto isto tako i tuga. Odnijeće je vjetar.
Ljetnji vjetar, i malena klupa tik pod svjetiljkom pokraj puta. Daleko od očiju...


****


Ostala je tamo u tišini; vodeći svoju bitku. Njen inat i moj ponos - vječiti ratnici koji se ne predaju.
Ne znam da li je bila povrijeđena. Volio bih da nije. Volio bih samo da je razlog tom inatu upravo moj ponos i moja tvrdoglavost. Dok oboje ćutimo u nama bukte vatre koje bi opekle i one najhladnije. Gorimo i mi sami ali ne damo na sebe. Ne damo, a oboje želimo. I sve veća praznina nastaje. Najljepši snovi ostaju nedosanjani zbog tišine. Zbog tišine prkosa, zbog tišine ponosa...
Nazad na vrh Ići dole
meseceva rosa

avatar

Ženski
Broj poruka : 15160
Location : u jutrima koja sanjare...
Datum upisa : 25.08.2010

PočaljiNaslov: Re: Iz riznice sjećanja   11/4/2017, 11:54 pm

Bogastvo covekovog uma su riznice njegovog secanja...
Dobrodosao Davide!!!

____________________________________________
Tamo gde je ljubav nikad nije mrak...
Nazad na vrh Ići dole
David Montenegro

avatar

Muški
Broj poruka : 16
Godina : 25
Location : Podgorica
Datum upisa : 06.04.2017

PočaljiNaslov: Re: Iz riznice sjećanja   12/4/2017, 12:07 am

meseceva rosa ::
Bogastvo covekovog uma su riznice njegovog secanja...
Dobrodosao Davide!!!

Hvala, bolje vas našao!
Nazad na vrh Ići dole
Sponsored content




PočaljiNaslov: Re: Iz riznice sjećanja   

Nazad na vrh Ići dole
 
Iz riznice sjećanja
Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh 
Strana 1 od 1
 Similar topics
-
» Davorka Kotiga Flego
» Sjećanja na život ( knjiga dobra i zla )
» Sjećanja
» Sjećaš se kad smo...
» Otvorite nam vrata svoje muzičke riznice

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
LJUBAV, SMRT I SNOVI :: Naša autorska dela- piše se i čita u temama ispod naslovne :: Proza-
Skoči na: