Sergej Aleksandrovič Jesenjin
(1895-1925)

Rodjen je septembra 1895. godine u selu Konstantinovu, u Rusiji. Kako je sam govorio, detinjstvo mu je proteklo: 'Kao i kod svih seoskih derana". Zaista, detinjstvo je proveo na selu, uz stari ruski sat, i blistavi samovar u "niskom domu sa plavim oknima". Za njegov dalji rad najzasluznije je skolovanje na univerzitetu gde je upoznao mnoge pesnike koji ce kasnije uticati na njega. Uvek je govorio da njegovim pesmama ne treba predgovor, jer posle citanja svaki ce citalac vec sam sve shvatiti, mada su se mnogi trudili da ga proprate kritikom. Sergej nikoga nije ostavljao ravnodusnim. Ljudi su ga ili voleli ili mrzeli. Cesto je sedeo sam i zamisljen, uz casu zestokog pica i "safo" cigaretu, pa su ga mnogi proglasavali cudakom ili cak alkoholicarem. Neki su cak i zazirali od njega jer je bio prilicno preke naravi. Neshvacen i progonjen sa mnogih strana, nemogavsi vise da se bori, i ne videvsi izlaza iz otuzne svakodnevice, Sergej Aleksandrovic Jesenjin, izvrsio je samoubistvo 28. decembra 1925. godine u hotelu "Angleterre" u Lenjingradu. Pred samoubistvo, sopstvenom je krvlju napisao jednu od svojih najlepsih pjesama, Do vidjenja druze moj.

Do vidjenja druze, dovidjenja!

U zivotu ima mnogo zala

svaki korak prati nova patnja

na ovom svijetu srece nemam ja.


Do vidjenja! Tiho gasnu svijece

pred moj put u mrak i vjecni san.

citav zivot cekah malo srece

al' u noci ipak ostah sam...


Do vidjenja bez stiska, bez rijeci

cemu bol i vrelih suza zar?

Za nas nije nista novo mrijeti

ni sam zivot nije nova stvar!

PESMA O KUJI

Jutros je kuja pri štali,
gde rogoz se zlati pod gredom,
oštenila sedmoro mladih,
riđih štenadi redom.

I jezikom, sve do tmine,
mati ih češljala nežna;
od trbuha njene topline
voda se topila snežna

A uveče, kao i vazda,
kad koke na legala kreću,
tmuran je stigao gazda
i strpao štenad u vreću.

Trčati snegom je stala
sledeć mu tragove hoda
i dugo uz val do vala
hladna se mreškala voda.

A kad se od trcanja vruća
i znojna probi kroz sene,
njoj se mjesec vrh kuća
ko njeno pricini štene.

U plavet je zurila jasnu
i cvilila nasred druma,
a mesec na putu kasnu
sakri se iza huma.

I tiho, kao kad s brega
za bacenim kamenom kreće,
ko zlatne zvezde sred snega
kotrljahu oči se pseće.

TI NE VOLIŠ I NE ŽALIŠ MENE


Ti ne voliš i ne žališ mene,
nisam više mio srcu tvom?
Gledajuć u stranu strast ti vene
sa rukama na ramenu mom.

Smiješak ti je mio, ti si mlada,
riječi moje ni nježne, ni grube.
Kolike si voljela do sada?
Koje ruke pamtiš? Koje zube?

Prošli su ko sjena kraj tvog tijela
ne srevši se sa plamenom tvojim.
Mnogima si na koljena sjela,
sada sjediš na nogama mojim.

Oči su ti poluzatvorene
i ti sanjaš o drugome nekom,
ali ljubav prošla je i mene,
pa tonem u dragom i dalekom.

Ovaj plamen sudbinom ne želi,
plahovita bješe ljubav vruća--
i ko što smo slučajno se sreli,
rastanak će biti bez ganuća.

Ti ćeš proći putem pored mene
da prokockaš sve te tužne zore.
Tek ne diraj one neljubljene
i ne mami one što ne gore.

I kad s drugim budeš jedne noći
u ljubavi, stojeći na cesti,
možda i ja onuda ću proći
i ponovo mi ćemo se sresti.

Okrenuvši drugom bliže pleći
ti ćeš glavom kimnuti mi lako.
"Dobro veče", tiho ćeš mi reći.
"Dobro veče, miss", i ja ću tako.

I ništa nam srca neće ganut,
duše bit će smirene posvema --
tko izgori, taj ne može planut,
tko ljubljaše, taj ljubavi nema.

1925.

NE DOLAZI POD PROZORE MENI


Pod prozor mi vise ne dolazi,
prestala sam davno da te volim.
Zalud travu zelenu ne gazi
i ne placi iako te boli.

Tvoja patnja kao noz me sece,
do lepote moje sto ti stalo?
Sto me mirnu ostaviti neces,
zasto ti je srce uzdrhtalo?

Zalud patis,tvoja biti necu,
ne ljubim te ,nit volim ikoga.
Zalim tvoju izgubljenu srecu,
odlazi mi od prozora moga.

Zaboravi da sam bila tvoja
i da sam te volela bezumno.
Idi,umrla je ljubav moja.
Zasto mucis sebe nerazumno?

O glupo srce

O,glupo srce,ne tuci!
Sve nas je varala sreca,
tek prosjak se kobi seca...
O,glupo srce,ne tuci!
Meseca zute sare
krosnjama kestena teku.
Lali skrivam u salvare
glavu pod koprenu meku.
O,glupo srce, ne tuci!
Nekad smo prava deca,
i plac i smeh odjednom:
dok neki vecito jeca,
radost je sudjena jednom.
O,glupo srce,ne tuci!
Zivota varka ne uspi.
Nove se napijmo snage.
Srce bar sada usni,
ovde,u krilu drage.
Zivota varka ne uspi.
Mozda ce i nas otkriti,
usuda lavinska struja,
na nasu ljubav odvratiti
pesmom ko u slavuja
O,glupo srce,ne tuci.

Jesenjin

ŠTO SAM? TKO SAM? JA SAM SAMO SANJAR


Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,
čiji pogled gasne u magli i memli,
živio sam usput, ko da sanjam,
kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji.

I tebe sad ljubim po navici, dijete,
zato što sam mnoge ljubio, bolećiv,
zato usput, ko što palim cigarete,
govorim i šapćem zaljubljene riječi.

"Uvijek" i "ljubljena" i "upamtit ću",
a u duši vazda ista pustoš zrači;
ako dirneš strast u čovjekovu biću,
istine, bez sumnje, nikad nećeš naći.

Zato moja duša ne zna što je jeza
odbijenih želja, neshvaćene tuge.
Ti si, moja gipka, lakonoga brezo,
stvorena i za me i za mnoge druge.

Ali, ako tražeć neku srodnu dušu.
vezan protiv želje, utonem u sjeti,
nikad neću da te ljubomorom gušim,
nikad neću tebe grditi ni kleti.

Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,
čiji pogled gasne u magli i memli,
i volim te usput, ko da sanjam,
kao mnoge druge na toj zemlji.

1925.

O PROBUDI ME...



O, probudi me rano sutra,
strpljiva, brižna moja mati!
Poći ću iza humke puta
dragoga gosta dočekati.

Ja vidjeh danas kraj gušćaka
širokih kola trag u lugu.
Vjetar ispod šatre oblaka
vije njegovu zlatnu dugu.

Proći će sutra u ranoj zori,
kaput-mjesec prignut pod granom,
a kobila će da vijori
crvenim repom nad poljanom.

O, probudi me rano, mati,
osvijetli naš sobičak uski.
Govore da ću ja postati
uskoro slavni pjesnik ruski.

Tebe i gosta ću opjevati,
našu peć, krov i pijevca, brava...
Na pjesme će se prolijevati
mlijeko tvojih riđih krava.

1917.

DO VIDJENJA...

Do vidjenja, dragi, do vidjenja;
Ti mi prijatelju jednom bijese sve.
Urecen rastanak bez naseg htjenja
Obecava i sastanak, zar ne?

Do vidjenja, dragi, bez ruke, bez slova
Nemoj da ti bol obrve povije-
Umrijeti nije nista na ovom svijetu nova,
Al' ni zivjeti bas nije najnovije

HALJINA MODRA I PLAVE OČI

Haljina modra i plave oči.
Lagao sam dragoj jedne noći.

Draga pitala:"Mećava vije?
Spremit ću postelju, peć se grije."

Odgovorih dragoj:"Netko sa visine
cvjetovima bijelim pokriva daljine.

Postelju spremi peć se grije,
bez tebe u srcu mećava vije."

Necemo vise



Necemo vise gazit po lobodi,
lutati grmljem, ni traziti trag.
Sa snopom vlasi svojih poput zobi
iz snova mojih nesta lik tvoj drag.

S bojom na kozi jagoda rumenih,
ko rujni suton kad tone za brijeg,
njezna i lijepa ti si bila meni,
nalik na bijeli i blistavi snijeg.

Ociju tvojih zrna uvenula,
zvonko ti ime iscezlo ko poj,
no ipak osta u naboru sala
nevinih ruku medni miris tvoj.

A kad na krovu zora njusku svoju
ko mace mije, dok u vjetru poju,
o tebi krotki donose mi glas.

Da si mi bila san, pjesma i sreca,
cesto mi plava dosaptava noc.
Tko sebi sazda gipki stas i pleca,
taj svijetle tajne otkrio je moc.

Necemo vise gaziti po lobodi,
lutati grmljem, ni traziti trag.
Sa snopom vlasi svojih poput zobi
iz snova mojih nesta lik tvoj drag.

ZVEZDE


Zvezdice jasne, zvezdice visoke!
Kakvom ste to tajnom bremenite?
Zvezde što tajite misli duboke,
Kakvom nam snagom dušu plenite?

Zvezdice brojne, zvezdice prečeste!
Šta vas čini lepim, silnim od postanja?
Čime zanosite, o, zvezde nebeske,
Veliku silu gorućega znanja?

I zašto tako, zvezdice, dok sijate,
Mamite k nebu, u prostore široke?
Zašto pogled nežno na dušu nam svijate,
O, zvezde nebeske, zvezdice daleke!

PODRAŽAVANJE PESMI





Pojila si konja iz dlana u hodu,
A breze su smerno gledale u vodu.

Vrebao sam tajno povezaču štavu,
Uvojcima crnim lokrivenu glavu.

I želeo strasno uz šapat brzaka
Da poljubac otmem sa usne od maka.

Al nestašno ti si, mahnuvši mi rukom,
Nestala uz zveku potkovica trkom.

Nepovratno dani odoše u roju...
Video sam tako i sahranu tvoju.

I uz plač opela, uz pojanja jeku,
Kao da sam čuo potkovica zveku.