Kako si mogao da me zaboraviš
leptiri nisu ni zadrhtali nad nama
ma ništa nije stiglo da se desi
ni ja u kapi sunca u tvom dahu
da se spustim u slap gutljaja
ma ništa,ništa nisi upamtio
Ili možda jesi....

Možda sam zaboravila mjehuriće
koji su te pravili na vjetru,možda
su bile lažne te umilne vjetrenjače
il sam te sanjala pogrešno tumačeći
pogled koji je prodirao mliječne kosti
pa te izmišljam,a bio nisi
ili jesi ..

ma kako si mogao da mi se desiš
kad snovi pate moram da ih tješim
pa te nadjem,u tvom glasu zatreperim
osvanem i propanem kroz sebe
kako si mogao da me zaboraviš
u vrijeme kad sam naučila sanjati

tamo gdje sam te ostavila
zaledjena kiša plakala je
snovima istopljena suza
zaplovila jezivo duboko
tišinom tvojom obuzdana
svečano se izlila

Tamo gdje si me pokupio
ispucala zemlja se natopila
onom kapljom potrebe
pretočene vjerom u slap
prozračni dah izrodjenog
života poslije nas

tamo u snovima što pate
rodio si se,porodio u meni
i ja te patnjom utiskujem
pod svodom tihog svijeta
podmuklom tišinom zadojena
tobom oivičena kap

Čini mi se da si me sanjao
prizivao,šaptao i dodirivao
tamo pod crvenim pejzažima
izgorjelog sunca pod nebom
gdje smo se gledali prvi put
ja još uvijek oslikavam želje

Čini mi se volio si strahom
moje zaprepašteno šaputanje
koje si samo naslućivao kroz
izmišljenu boju glasa,kao ja
što sam izmislila pješčane niti
sluha kojim si posipao kožu

ma bilo je, ne čini se više
vi ste me voljeli stidljivo
i vraćam vam se na vi,
sad ste otišli a meni podneblje
neispunjene čežnje ćuti i čeka
da se snovi sanjaju toplinom

Vi ste ipak vredeli nemira

Poželjela sam tihu pjesmu
uz pratnju viole,jedan alt
lagan takt, bolno stradanje
mene za vama,iskonsko
starinsko da se prospem
po vama,po nama zdušno
strunom da vas izlijem
kao razgolićene suze
kad više ne umiješ da kriješ

Vi ste moj predmet opiranja,
zvučne nostalgije dodira
svjesno odbijenog stvaranja
u kom bi da vas zadržim
onom istom elegijom viole
uzdrhtalih usana pod plačem
kad se opiranjem radja sjeta
i ona nijema posvećenost

Baš vama koji ne znate
i ne treba da sanjate kao ja
otužno šapućem,iščekujem
potiskujem,odupirem,radjam
radjam san
i sebe kroz vas
vas u meni
i spas
u ljubavi spas

Svatovi su otužno prolazili
pored grobljanskog vrta mira
Tu gdje se pokopalo naše carstvo
pioniri,male mašne ,domaćice,
vojnici i roblje bolesnici..
umrli, svadbom se kite ,plešu
automobili,nasmijana djeca,suveniri
i neka ih ,neka

gle ironije i u snu se ceri
kao da nije moglo bez mene
i tebe ponovo
ponovo se projektuješ teško
oporo,provlačiš kao užas
slomljenih ideala
iščupanih duša
preklanih snova
pasjeg prokletstva
kao vosak kad ne umije da se skine
nego curi niz ruke kao da mu je tako zapisano
il elegično plače sažaljivo kao kad nemaš kud
ni mi ,niko nigdje više
do krsta smo stigli
pa se čeka
pa se otrgla jezivo rijeka
besluha za nama
za njima
za suzama

a i gdje su suze sada
sve ih manje ima
u snu o svatovima
izgorjela je samo slama
vjenčanica od blata
mlada prosuta po staklu spava
bez snova

u mom snu
bez tebe
sanjaju se samo tuge
a ti se iskradaš mojim suzama vješto

Prosijavala sam crvenu zemlju
tragajući za nestalim selom
kažu skrivaš se u njemu
negdje u ječmu ili zobi
negdje pored odrezanih trupaca
na kojim si odmarao bježeći od sebe

tamo gdje se voda kupuje suzama
tamo gdje se hljeb peče žuljevima
gdje se spojilo plavo oko i nebo
u tačku beskonačnog pogleda tražim te
kopam te, kidam,
nema te

zašto si pobjegao od sebe
zemlju sam ti prosijala u najfinije brašno
zašto si pobjegao od mene
nisam ja teška koliko ova žegas
niti suva kao zemlja
ni tužna,ni mučna kao muka s neba
ni ni gluva, ni slijepa
jedino mi dlanovi okorjeli ,grubi
dok sam te tražila
i dok te prizivam
to nije sramota
zašto si pobjegao od mene
kad sam htjela omekšati dodir

Dodje mi da vrisnem
da se stisnem
pa zagrizem
progutam i izbrišem
sve o tebi
o nama
u meni
da pisnem,puknem
tu gdje te tražim
da izbrišem
tvoje ime
sebe njime
da izbijem

tamo gdje te ima
crno bijeli snovi ćute
tapkaju u mjestu
tamo gdje te nema
ti me zoveš
pa nit sanjam
nit se budim
već udišem
tvoje otiske

i bez kiše
sa malo daha
koprcam se
grcam, odbrojavam
il se prospi
il ću da vrisnem
pa se nosi
daleko ti bilo
ne muči me više

kap se kapima okapala
suza nemam više

Prošetao si uspavanim ulicama
krišom su plakala novorodjenčad
starice su poigravale s duhovima
neke zalutale oči na balkonima
pokopale su smisao sjećanja
zalutala sova jezivo se natkrila
dok sam te čekala

borile su se lelujave uspomene
poništavajući ženstvenost suza
plakanja i gutanja gorčine
borilqa se zagledana ništavnost
sa odbijanjem budunosti snova
u kojima se potkradaš,
poskakuješ pločnikom ,taplkaš po kiši
tu gdje treperim odagnam sve strahove
prizivam te onako bunovna
u prepoznavanju straha od bliskosti
i kradje mog osmjeha
te povratka ubrzanog pulsa
tu gdje te zaljubljeno tražim
svjetlost titra neumoljivo
oslikavajući poploćčane staze
poljima tvg koraka
koji odzvanja duboko naklonjemn meni
umilno dostojanstven i ozbiljan
kao izraz lica kom se nadam..

I nije ljubav da ti se otvorim
i nije potreba da je ispunim
nego si ti,i poslije tebe
sve ono s početka
što obično bude
malo obojeno sjetom,nesanicom
lutanjem i pohlepom
kad ne možeš oon što možeš
već netremice zatvaraš vrata
jer noć je uvijek prizivala duhove
kao i one rijetke gospodje
iz trošnih stanova što svijetle

Mi što se sretnemo kaktkad u snovima
popričamo brzinski,užurbano gutajući slova
koja bi otkrila toplinu i pomisao u kojoj
postoji razlog opravdan željom
i slegnemo ramenima kao većina
onih što se mire sa činjenicama
i ne gaze tamo gdje se ne treba gaziti
eto baš mi upravo lažemo
kako ništa nij slučajno

Slučajno te prizivam
namjerno me odbijaš
da bih utopila sebe u tebi
i ceo moj smisao kojim treperiš
slučajno sam te odbila
jer si me prizivao ,otkrivao
poskakivao čekajući susret
koji još neće da se desi
jer smo se slučajno sreli
tamo gdje su potrebe ubile radost
prolaznici u pokušaju
hoda po utabanim samoubistvima

Zaboravila sam
kupio si mi cvijet
zadjenuo za kosu
poveo u šetnju
taj dan nasmijan
plakao je sretno
dok smo ga gazili
penjali se i tražili
iznad ljubavi slovo
da nas sveže snopom
u nešto novo

zaboravila sam
iznad ljubavi nešto novo
da si rekao ,čekao
sa mnom jedinstven
obećao si
kao perje pod nama
kao sloboda što spava
kao pogled slijepca
ozdravljenog blagoslovljenog
kao prva mliječna kap
što se stvara
nešto novo svima nama

zaboravila sam
da iznad ljubavi
tišina provejava
ili nisam bila spremna
kao i danas
da ti vjerujem
da si za mene rodio nove pjesme
izbnad ljubavi
kojima trebam nadjenuti ime

Tu gdje su se oči utopile u mrak
osjećala sam samo sebe
zgrčeno biće u tišini
koje je mislilo samo na sebe
tu nije bilo mjesta za tebe

tu su se vodile socijalne emocije
od granica cinizma do pohlepe
straha od neuspjeha i borbe
bezvoljnosti koja poprima sad kolektivno
upijajući se kao seoska tišina posllije ponoći
vodio se dijalog mene i mene
u nedostatku tebe

a ti ti si trebao da se desiš
ne noćas, ni sutra , ni sad
nego samo kažem
dok gazim sukobljene strane
pucam i dižem marame
u noći koja nije morala biti ratna
i bez tebe,nama okupiranima pjesma

tu gdje se oči priviknu na mrak
tu ako poželiš, tu me prosvijetli

kakve su ovo bajke razgolićenih kraljica
patetičnih princeza koje streme
da se nagnu bludu u bradu skoče
kakve su ovo bajke bez princa i slobode
seksualno zlostavljane misli dok se roje
ko je koga ovde ili tamo
ubio u snove
pa nit spava nit se smije
nit uživa niti greje vještak
kao početak
kao svršetak
kao mi bez nas
tijela zgrčena ,smjela
kao mašine
kao slavine
kao trzaj
smiraj..

kao vještačko uh i ah
i ćao zta kraj
i nema nas više
i ko će koga sutra
i kome je ko droga
i gdje je tu strast
vještački nagon za vrstom
jednim prstom slomi
bajku koja je trebala da
oduzme princezine slasti
nekom princu da pozlati
krunu da oblije
da se zacrveni
i da se stidljivo nasmije

poklanjaš mi osmjeh praznine
mogao je da bude življi
da s ti zubi zagrizli mene
poklanjaš mi suncokret
u doba isušenog sunca
ne smije se ni on,
kako će usahlo ne greje

dosta s poklonima
red je na mene

poklanjam ti osmjeh
kao loš akvarel se slijeva
cureći ka tebi pade ne pad
nisi bioi spod mene
poklanjam ti suncokret
pakovanje za premijeru
loše izrežiranog filma

nakon darivanja
svako sebi do sledećeg datuma
isplaniranog precizno
tamo kad će doći vrijeme
kad će se desiti spontano
da se više nećemo sresti

jer smo se voljeli po potrebi
naručeno,užurbano i kolektivno
propisano od ljekara, na gram
do isjeljenja