Pošto je ovde tema srećan rodjendan, ja postavila i slavu...

Masadi, koji slavi Svetog Nikolu, zelim da slavu provede u zdravlju, miru i blagostanju.

fala D ! Od sveg srca.

to si sutra trebao da čitaš..

Pa spremam se tek da kuvam corbu, svrnuo malo.

aha, net mi malo loš...

Ej malena, i tebi sutra isto Nikola. Isto ti zelim i

hvala dragi...

Sveti Nikola je rođen u gradu Patara u oblasti Likija u Maloj Aziji, na pribriježiju Sredozemnog mora, od roditelja Teofana i None, u vreme rimskog cara Valerijana.


Još kao dijete Nikola je pokazivao neobične duševne darove. Kada je odrastao i izučio škole, želio je da stupi u sveštenički čin, te ga njegov stric, arhiepiskop, proizvede za sveštenika grada Mira.

Kada Nikoli pomriješe roditelji, koji su bili vrlo bogati, on poče od svog nasljedstva pomagati sirotinju, dijeleći milostinju i udavajući sirote djevojke. Po smrti njegovog strica, episkopi i sveštenici iz Likijske oblasti, iskupe se da izaberu novog arhiepiskopa i dogovore se da izaberu najvrednijeg i najtačnijeg u izvršavanju dužnosti. Pošto su se uvjerili da je upravo Nikola takav, izaberu ga za arhiepiskopa mir-likijskog.

Kao arhiepiskop Nikola je poučavao narod u vjeri, ne samo u crkvi, već i po domovima, na ulici i na svakom mjestu. Mladić je savjetovao, obilazio bolesne, sužnje otkupljivao i puštao na slobodu, žalosne je tješio, a grešnicima je pokazivao put i načine da se poprave.

Ali, kada nasta ljuto gonjenje hrišćana pod carem Dioklecijanom, Nikola je dopao tamnice i u njoj proveo mnogo godina, sve dok car Konstantin ne dade svima slobodu, te se Nikola opet vrati na svoju arhiepiskopsku stolicu.

Kada je posle toga car Konstantin sazvao prvi Vaseljenski sabor u Nikeji, Nikola je bio član tog sabora, koji je osudio Arija i njegovu nauku. Iz revnosti prema čistoj vjeri, udario je Ariju šamar.

Pošto je carica Jelena u to doba pronašla Hristov krst u Jerusalimu, mnogi počeše da obilaze sveta mjesta. I Nikola je obišao sva sveta mjesta. Na ovom putu desili su se mnogi čudnovati slučajevi. Priča se da kada se Svetitelj navezao na more, on predskaza oluju. Mornari, poznavajući sve morske znake, ismijavali su Nikolu što govori o stvarima koje nerazume, govoreći da oluje neće biti. Ali se uskoro navukoše gusti crni oblaci, zaduvaše jaki vetrovi i užasna bura počne da bjesni. Svi se na lađi uplašiše, očekivajući da svakoga časa postanu žrtve zapjenušanih talasa. Nikola pade Bogu na molitvu i oblaci se raziđoše, vjetar presta i bura se utiša.

Kada se iz Palestine vraćao kući pogodi se Nikola sa nekim lađarem da ga odveze u Likiju. Ali, kada isploviše, lađar ne htede da vozi kuda je Nikola hteo, već krenuše na drugu stranu. Nikola ih podsjeti na pogodbu i da mu čine nepravdu, ali oni mu zaprijetiše da ćuti. Odjednom se podiže jak vetar i okrenu lađu u drugom pravcu i bez obzira na nastojanje lađara da zadrže svoj kurs, vetar nanese lađu na jedno likijsko pristanište, gdje se Nikola iskrca.

Ima mnogo priča kako je Nikola pomagao ljudima u bjedi i nevolji. Jednom je zavladala velika glad u Likiji, a u Italiji je bio jedan trgovac koji je imao mnogo žita. Njemu se Nikola obratio u snu ponudivši mu tri zlatnika da odveze brod pun žita u Likiju. Trgovac tako i učini. Svo svoje žito je prodao, a grad Mir spasio od gladi.

Nikola je bio i vješt političar. Jednom je izbila pobuna u Frigiji. Car Konstantin posla trojcu vojvoda sa vojskom da uguše pobunu, međutim vojnici su se iskrcali u Likiju, gdje su odmah počeli da zlostavljaju stanovništvo i otimaju od naroda. Nikola je pozvao vojvode u svoju kuću i zamolio ih da obuzdaju svoje vojnike. Ovi to i učiniše. Upravo u to vreme jedan nevini građanin je bio osuđen na smrt. Osudio ga je jedan upravnik, koji je hteo na taj način da dođe do bogatstva tog građanina. Nikola je siromaha spasio od sigurne smrti na gubilištu i osudio upravnika zbog gramzivosti i srebroljublja. Vojvode su zatim nastavile put u Figiju gdje su ugušile bunu. Vrativši se caru Kontantinu, vojvode su očekivale nagradu i pohvalu, ali jedan carev službenik ih je osudio kao izdajnike i bacio u tamnicu. Iz tamnice su se vojvode molile i prizivali Nikolu da ih spasi od pogubljenja. Nikola se sledećeg dana pojavio kod cara Konstantina i iznudio oprost vojvodama. Kada su se vojvode zahvalile caru što im je poštedio život, on im je saopštio da to nije on uradio, nego da je za to zaslužan sveti čovek, Nikola.

Nikola se pojavljivao i na mjestima na kojima predhodno nije mogao da bude fizički prisutan. Jednom, kada se trgovački brod vraćao iz Egipta u Likiju, uhvati ih strašna oluja. Mornari počeše da se mole Bogu i prizivaju Nikolu. Nikola se pojavio, dohvatio krmu i izbavio brod i mornare od oluje. Kada se oluja stišala, Nikola je nestao. Dočekao ih je u luci gde je bod pristao, a mornari stadoše da mu se zahvaljuju. Nikola im na to odgovori: "Ne zahvaljujte se meni, nego Bogu. Ja sam grešnik i smrtnik kao i vi".

Malo je poznato da je Nikola pomagajući ljudima u nevolji želio da ostane anoniman, te je novac stavljao u odevne predmete ljudi, tako kada bi oni pronašavši novac bivali iznenađeni. Jedna od legendi govori o tome. Naime u gradu Miru živeo je jedan siroti čovjek koji je imao tri prelijepe ćerke, ali ih nije mogao udati, pošto za miraz nije novca imao. O njemu je nekako saznao Nikole, pa je jednu noć posjetio čovjeka i pored ćerkinog mu uzglavlja ostavio čarapu punu zlatnika. Kada su se probudili, porodica je bila iznenađena, a grešni otac je odmah krenuo da udaje svoju prvu ćerku. Nikola je ovo ponovio i za preostale dve, a kada je otac ćeri saznao ko je bio taj dobrotvor, otišao je do Nikole da mu se duboko zahvali. Nikola je kao i uvijek do tada bio skroman te blagosilja domaćina. Iz ove legende je kasnije proizašla legenda o Svetom Klausu (Deda Mrazu), koji bi uoči Božića ostavljao u čarapi na ognjištu poklone djeci.

Tako je Nikola do duboke starosti upravljao crkvom i narodom, i činio dobra djela. Umro je 19. decembra 345. godine. Njegovo tijelo je sahranjeno u sabornoj crkvi mir-likijske mitropolije.

Mnogo godina je njegovo tijelo tamo počivalo. Skiti, Sloveni sa Dona su posjećivali Nikolin grob i tamo tražili izbavljenje i dovodili bolesne radi izlječenja. Otuda se može objasniti zašto je Sv. Nikola toliko omiljen kod Srba.

U jedanestom vijeku Turci su osvojili cijelu Malu Aziju, pa i grad Mir. Mnogi stanovnici su se iselili i bježali od stravičnih zlostavljanja.

1096. godine, Sv. Nikola se obrati u snu jednom svešteniku iz Barija (Italija) i saopšti mu da ne želi da mu mošti počivaju u "bezbožničkom gradu" i reče mu da ode u grad Mir i da mu mošti prenese u Bari, na sigurno tle. Ovaj tako i učini i prerušen u trgovca sa tri broda puna žita posjeti grad Mir i prenese mošti svetitelja u Bari. Ovo se dogodilo 8. maja. Mošti su odnijeli u manastir svetog Jovana Preteče. Narod je odmah počeo da se skuplja i da traži izlječenje, jer je Nikola i po tome bio poznat. Nakon tri godine podignut je hram Sv. Nikoli u čast, u kome je Strfan Dečanski, srpski kralj (kao što je i navedeno u njegovom živopisu), povratio vid i kao znak zahvalnosti taj hram optočio srebrom.

Spomen na dan smrti Svetog Nikole slavi se 19. decembra, po novom, ili 6. decembra, po starom kalendaru i taj dan se zove zimski Sveti Nikola. 22. maja (09.maja), slavi se ljetnji Sveti Nikola u znak zahvalnosti radi prijenosa moštiju u Bari.

Kao što su od paganskih bogova ulogu gospodara gromova Srbi predali Sv.Iliji, tako su ulogu gospodara mora predali Sv.Nikoli, jer on je mnoge brodare od nevremena spasavao. Na Svetoga Nikolu, svi moreplovci su u 4 sata popodne bacali sidro u znak sjećanja na tog svetitelja i otpočinjali slavlje. Plovidba se nastavljala tek sledećeg dana. I Srpsko parobrodsko društvo je slavilo Svetog Nikolu.

Srećna slava dragi prijatelji.
Nadam se da su domaćini na vreme uhvatili ribu, a da su je domaćice dobro pripremile, obzirom da je sveti Nikola posna slava.

Srećna slava svima koji sutra slave Djurdjevdan.

<BLOCKQUOTE class=uncited>Dan kada je poginuo sveti Đorđe, slavi se kao dan "Svjatago slavnago velikomučenika pobjedonosca i čudotvorca Georgija", 6. maja (23. aprila), a dan kada je njegova crkva obnovljena: "Obnovlenije hrama svjatogo velikomučenika Georgija, iže v'Lidje, idježe položeno časnije tjelo jego" 16. novembra (3. novembra), koji se dan u našem narodu zove Đurđic.

S obzirom na vreme kada se slavi Đurđevdan, doba bujanja prirode u proleće, u našem narodu postoji čitav niz običaja na ovaj dan, koji imaju davnašnji, prehrišćanski koren.

Uoči Đurđev dana, **** spušta u lonac vode razno prolećno bilje. Svaka travka, ima neko značenje: dren, da deca budu zdrava kao dren; zdravac, da je puno zdravlja u kući; grabež, da se momci grabe oko devojke, itd. Bilje se zatim stavlja pod ružu u bašti, a prvo crveno jaje od Uskrsa, koje se čuva i naziva "čuvarkuća", stavlja se u lonac sa travkama. Vodom iz lonaca deca se ujutru o Đurđevdanu umivaju, a poželi im se da budu lepa i rumena kao crveno jaje iz lonca. Domovi se obično kite vrbom i zelenilom. Prave se venci, obično od leskovog pruća. Mnogi do ovog prolećnog praznika ne jedu ovčijeg mleka i jagnjećeg mesa i tek od tog dana ga počinju jesti. Mnogi do tog dana neće da spavaju u prirodi, a od tada kao da se potpuno opuste i prepuštaju prirodi s poverenjem. Toga dana se obično ruča u prirodi, najčešće ćevap na ražnju, prevreo sir, mladi luk i barena jaja.

Đurđev dan je i legendaran kao dan prolećnog okupljanja hajduka, "Đurđev danak, hajdučki sastanak". Ponegde postoji običaj koji se zove "Đurđevdanski uranak", kada narod rano ujutru izlazi u prirodu, tamo doručkuje i provede vreme u rascvetaloj prirodi.

Uoči Đurđevdana i Mitrovdana, treba da bude svako kod svoje kuće, jer su ovi dani glava od godine. Ko tada ne bude bio kod svoje kuće, taj će cele noći počivati po tuđim kućama.

Ko vidi zmiju pre Đurđevdana, veruju na Kosovu, toga će hvatati groznica preko cele godine. Na Đurđevdan ne treba spavati preko dana, jer ko spava biće cele godine dremljiv i spavljiv, i boleće ga glava.

Ako je na Đurđevdan vedro, biće rodna godina. Ako na Đurđevdan i sutradan pada kiša, biće sušno leto; a ako pada trećega dana (tj. na svetog Marka), biće leto kišovito.

Đurđevdan je, po narodnoj pesmi, bio krsna slava Marka Kraljevića i vlastelina Mrnjavčevića. Krsno ime svetog Đorđa proslavljali su i crnogorski vladari iz dinastije Petrovića.
</BLOCKQUOTE>

Srećna slava svima koji je slave!

Hvala na ovome Branka...
moji roditelji slave...meni je to devojačka slava...

E pa devojcice, vrati se malo u devojačko vreme