Svaki trenutak je kao jedan početak: jedan od njih me je doveo ovdje. Od najranijeg djetinjstva pišem stihove, no mojoj privrženost poeziji počela sam pridavati važnost prije nekoliko godina - kada sam shvatila da se ne izražavam na papir iz čiste dosade ili zato što neke svoje osjećaje nemam s kime podijeliti. Ono po čemu se moje stvaralaštvo prvenstveno treba pamtiti su Petrarkini soneti. Prvi sonet sam napisala 28. siječnja 2008. godine i to sasvim slučajno! Prijatelj, s kojim sam sjedila cijeli četvrti razred srednje škole, izazvao me. Rekao mi je da vrlo zanimljivo pišem, no da moje pjesme i nisu tako posebne budući da su napisane bez određene forme i na vrlo jednostavan način - ako budem znala napisati sonet, to će značiti da sam pravi pjesnik kojemu takvo što ne predstavlja problem. I isti sat nastao je sonet.

LJETO BRZO UMIRE

Sumorna svjetlost i sjaji poljetna tla
Izgube se u tami brojeći sate.
Uzvišene duše prolaznošću pate
I tjeraju sjenke nadolazećeg zla.

U našem oku tragovi krvnog neba
Što sa poljupcima blijede olako,
Sam' u daljini let bijelog galeba
I valovi uzdižu se naopako.

Umiruće duše s osjećajima
Tonu u duboki i nijemi san;
Dolazeće ljeto brzo umire.

Rastanak tijelo, um nam razdire
Dok sviće i budi se jesenji dan,
A nestaje zadnja pjesnička rima.

U ovome "sonetu" može se zapaziti nekoliko "nedostataka": katrene su pisane u dvanaestercima (a tercine u jedanaestercima), dok raspored rima nije strogo definiran. Nakon više od godinu dana, nakon što sam surađivala sa meni dragim pjesnikom Pipijem, taj isti sonet glasi ovako:

SUMORNA SVJETLOST ŽARKO LJETO VREBA

Sumorna svjetlost žarko ljeto vreba,
Predaje ga tami brojeći sate.
Omamljene duše prolaznost zlate
Jer sjenka zla ljubavniku ne treba!

U očima - tragovi krvnog neba
Koji poljupcima vrijeme krate,
U daljini - galebovi ih prate,
Miriše grožđe i sprema se berba.

Mirna misao o osjećajima
Tone u duboki i nijemi san;
U ljubavi ljeto brzo umire.

Rastanak ostaje u sjećanjima -
Taj neželjeni, prvi jesenji dan -
Kao pjesma koja srce razdire.

Pjesničkoj inspiraciji su se oduvijek čudili i sami pjesnici. Odakle dolazi? Gdje joj je porijeklo? I sama sam ostala u čudu kada bi me sasvim obične stvari potaknule na pisanje novog soneta. Stvarajući ih zaključila sam da je vještina sabiranja riječi od iznimne važnosti za jedan takav pothvat – iako bi nove misli bile dalekosežne, strogost koju on traži ograničavala bi ih i sužavala njihov izbor. No kako zaobići ljepotu duše koju sonet može predstaviti? Tako su jednom nimfe Okeanide bile izvor moje inspiracije i napisala sam jedan od rijetkih engleskih soneta, koji je vjerodostojan primjer mnogih priča u kojima su nimfe bile nezaobilazno divne i očaravajuće žene.

NIMFA

Jedne čedne zore sretoh junaka,
Kraj izvora pitke vode je pio.
Anđeoska kosa, a prsa jaka
Na njemu bijahu, dok san je snio.

Priđoh mu tiho, da ne uplašim duh
Što krotko je mirovao na travi.
Tjelesni odsjaj bješe mu suh
K'o da nije uživao ljubavi.

Tankom ručicom dotaknuh mu usne,
On probudi se u pogledu milom.
Žudnje mu više ne bijahu puste
Nit' tijelo mi zagrnjeno svilom.

Prve zore opet otiđoh drugom,
Još jednog junaka ostavih s tugom.

Osim mitskih bića, kao izvor svoje inspiracije izdvojila bih stihove iz jedne pjesme „Love you to death“ grupe London After Midnight: „I love you to death, I love you completelly a love that is purely vain. And I never meant to hurt you so badly, I thought you'd enjoy the pain.“.

LJUBAV DO SMRTI

Došao je dan istine:
samo ja upotpunjujem
izgubljeni dio tvog života.

Znam da se osjećaš osamljeno –
spoznajem po okusu tvojih suza.
Daruj mi dušu otopljenu
na Suncu zimskog jutra.

Moja najdraža opsesija!

Voljet ću te do smrti
ljubavlju čišćom od boli.

Demoni ljubavi su me zazvali,
bila sam u rukama vremena.
Znala sam da ćeš i ti
pasti u njihov zagrljaj.

Ništa manje me oduševila pjesma John Keatsa „La belle dame sans merci“: „Što tišti te, viteže moj da sam i blijed tako lutaš? Na jezeru šaš je svenuo i ptica se ne čuje poj.“ Posebno sam oduševljena vremenima kada su dame nosile korzete, držale se uspravno i bile vrlo ljupke – na čast onim mladićima koji su ih pokušali očarati za vrijeme raskošnih balova. Stoga podliježem napisati poneke stihove o njima, no u jednom sasvim novom ruhu: u pitanju su vampiri iz umjetnosti, prikazivani upravo nalik njima. Jednako važan poticaj je Nietzcheov ideal nadčovjeka: „Život je mašta kojom se san sniva.“ Ovo kratko razmatranje završila bih stihovima o tišini, napisanim još davne 2007. godine: „Nijema tišina stalno me zove. Nijema tišina zasjeda mi snove. Ona je sa mnom u svakom času. Nijema tišino, prepoznajem ga u tvome glasu.“