OSCAR WILDE : „DE PROFUNDIS“

U svom djelu Vie de Jesus – tom privlačnom petom jevanđelju, jevanđelju po sv. Tomi, mogli bismo reći – Renan kaže na jednom mjestu da je Hristovo veliko djelo u tome, što su ga poslije smrti isto toliko voljeli koliko i za života. I odista, ako je njegovo mjesto među posjenicima, on je vođe sviju koji vole. On je uvidio da je ljubav prva tajna svijeta koju su mudraci tražili, i da se samo ljubavlju čovjek može približiti srcu gubavca ili nogama Gospoda.
45 str.

VLADIMIR SEKULIĆ : „ OD HEMINGVEJA DO MARKESA“

„ Možda da nikada nije bilo vremena u kojem se pisac, a naročito mlad pisac, suočava s tako mnogo izazova kao danas. Prosto živjeti u ovom našem poremećenom svijetu, voditi današnji život koji ima smisla i izgleda da obuhvati neki vrijedan cilj, u sebi je izazov našem smislu za proporciju, našem smislu za perspektivu. Koliko više, onda, tako u slučaju onih koji se poduzimaju da reflektuju i interpretiraju ovaj svijet u kojem živimo, onih, koji osjećaju da imaju da nam nešto kažu, i koji bi željeli, ako je moguće, da ponešto osvijetle život koji živimo.“

( 21. Str

VLADIMIR SEKULIĆ : „ OD HEMINGVEJA DO MARKESA“

„ Postoji i drugi aspekt našeg doba koji, dok utiče na sve nas, ima posebnog značaja za pisca.To je zaronjavanje u individualni život. Nikada ranije nije čovjek bio tako akutno svjestan čovječanstva u cjelosti; nikada naša vjera u značaj individualnog života nije bila tako jako isprobavana.I ovo je uslov koji pogađa u srž i ugrožava pravo tkivo koje čini poeziju. Kao što je engleski pisac Storm Džemso, primjetio prije nekoliko godina, romanopisac danas, vidi da postoje trenuci u istoriji ljudskog roda kada je ono što je lično u čovjeku manje važno od bojazni i nade, impulsa koji dijeli sa velikim brojem savremenika. On sumnja da je ovo taj trenutak. I možda očajava. Pomišlja : ako moram da pišem o ovom gibanju, ovoj promjeni, to će prikliještiti bilo kojeg čovjeka ili ženu koju mogu zamisliti. To će ih obezličiti.“
( 22str. )

“ BESJEDE POD GOROM “ NIKOLAJ VELIMIROVIC ( odlomci )

Hristos je besjedio na gori, ja se usudjujem besjediti samo pod gorom.
“Vjera pak,koja je postala nerazdvojni dio dusevnog zivota,koja upravlja svim motivima i svim djelima jednoga covjeka,vjera ,kojom se zivi- takva vjera ima bolja krila od Ikarovih,takve se vjere sumnja ne dotice.S takvom vjerom covjek moze uzletjeti visoko –visoko na goru,gdje je Hristos, i s takvom vjerom covjek moze i pred gorom tajni i zagonetki zivota biti heroj,pun hrabrosti i srecnog mira dusevnogTakvu vjeru,drzim,predlazem ja braci svojoj pod gorom…ja se ne plasim samoce bez ljudi,ja se plasim samoce bez vjere,jer to je najpraznija i najmucnija samoca,kakva moze snaci malene stanovnike pod gorom.”

FILIP DAVID “ Hodocasnici neba I zemlje “

“ Ja jos od najranijeg djetinjstva, od casa kada je u meni zaiskrila svijest, osjetio sam kolika je snaga jake volje, volje sto se kasnije pretvara u nepokolebljivu vjeru. Vjera je sposobnost da se stvaraju cuda, a istovremeno I put do Boga. Nisam jos prohodao, a shvatio sam da dubokom, usredsredjenom mislju mogu da dozovem oca ili majku I bez glasa, samo zeljom, ispunim svoj naum. To zadovoljstvo daje osjecaj velike moci I stoga krije velike opasnosti. Upravljati mislima drugih ljudi I usmjeravati ih u svome pravcu I na sopstvenu korist , prije je izazov djavola nego sluzba Svevisnjem. Bio sam svjestan te opasnosti od samog pocetka, te se ne pretvorih u osiono dijete, nego u stvora ispunjenog strahom I bojazljivoscu.
Vidim sebe u sjecanju kako sjedim na proplanku u blizini nase osamljene kuce, I samo snagom pogleda njisem grane staroga oraha, a iz zelenog lisca izvlacim drhtave, uznemirene treptaje. Poigravao sam se na isti nacin visokim vlatima trave I krupnim cvjetovima ruza uzgajanih rukom moje majke. Jos nedozrele lattice su se otvarale na moj pogled I ja sam zurio u skrivenu tajnu cvijeta sa osjecanjem da se preda mnom otvara najveca zagonetka svemira. Rano sam otkrio da ove moje sposobnosti kod drugih izazivaju nelagodnost. Nisam umio to drugacije da protumacim nego kao urodjenu manu duha koju poput svih mana treba skrivati, od drugih ljudi. Ali sa godinama sam poceo shvatati da je to dar, da mogu osjecati I ciniti dublje, potpunije, istinitije nego drugi ljudi. Ipak, kakav je smisao svega toga ? Samo poigravanje, osluskivanje zivota bilja, razgovor sa cvijecem, razumijevanje zivotinjskog govora? Na pomisao da mogu upravljati postupcima drugih ljudi, ulaziti u njihove misli, dajuci im uputstva sta da cine, obuzimala me je drhtavica, znojenje, muka. Jednom, u igri,napujdah velikog psa na svoga druga. Pas obuzet ludilom koje je dolazilo iz moje glave skoci na djecaka, I vjerovatno bi ga rastrgao da se tu ne nadjose neki hrabri ljudi. Oni tojagama I teskim udarcima jedva odvojise pobjesnjelu zivotinju od zrtve. Psa ubise, a ja pobjegoh I sakrih se u jednom mracnom kutu kuce, jasno sagledavajuci strasnu moc zloupotrebe svoga prirodnog dara. Zakleh se tada da cu radije umrijeti nego da nanesem bol nekom zivom stvoru. Toga zavjeta drzao sam se do dana danasnjeg I tako ce biti I ubuduce. “

"ĐAVO I GOSPOĐICA PRIM" PAOLO KOELJO

Santal zaklopi knjigu, udahnu duboko, i očita u sebi
kratku molitvu, a u srcu su joj se mešali uzbuđenje i strah. Zatim
ustade i pode za strancem, ubeđena da joj predstoji još jedno
razočaranje u životu - sve uvek počinje susretom punim obe-
ćanja, a onda se izjalovi u još jedan san o neostvarljivoj ljubavi.
Čovek je odvede do stena u obliku slova Y, pokaza joj
sveže nasutu zemlju i zamoli je da otkrije šta je ispod nje
zakopano.
- Isprljaću ruke - reče Santal. - I haljinu.
On dohvati jednu granu, slomi je i pruži devojci da njome
kopa. Njoj je sve to delovalo čudno, ali ga ipak posluša.
Nakon pet minuta, Santal ugleda polugu, žućkastu i blat-
njavu.
- Liči na zlato.
- I jeste zlato. I to moje. Molim vas, ponovo ga zatrpajte.
Poslušala je. Zatim ju je poveo do druge humke. Ponovo
je morala da kopa, a onda se zapanjila količinom zlata koja joj se
ukazala pred očima.
- I to je zlato. I to takođe moje - objasni stranac.
Santal je htela ponovo da zakopa poluge, ali on joj naloži
da ovu rupu ne zatrpava. Seo je na stenu, pripalio cigaretu i
zagledao se u daljinu.
- Zašto ste hteli to da mi pokažete?
Ćutao je.
- Ko ste vi, uopšte? I šta radite ovde? Zašto ste mi to
pokazali, kad znate da mogu svima da razglasim šta skrivate u
ovoj planini?
- Mnogo pitanja odjednom - odgovori stranac, zureći
netremice u planinu, kao da ne primećuje njeno prisustvo. - A
što se tiče vaše spremnosti da sve ispričate drugima, to je upravo
ono što od vas i očekujem.
- Obećali ste mi da ćete, ako pođem sa vama, odgovoriti
na sva pitanja.
- Prvo i prvo, ne verujte obećanjima. Svet vrvi od njih:
bogatstvo, rečno spasenje, beskrajna ljubav. Neki ljudi su sprem-
ni da vam obećaju sve, a drugi, opet, lakoverno prihvataju bilo
šta što im obećava bolje dane, kao što je, izgleda, slučaj sa vama.
Oni koji olako obećavaju a ne ispunjavaju obećanja, na kraju se:
suočavaju sa sopstvenom nemoći i nezadovoljstvom, a isto to
sleduje i onima koji se grčevito hvataju praznih obećanja.
Daleko je zabrazdio; govorio je o svom ličnom životu, o
noći koja je iz korena promenila njegovu sudbinu, o lažima koje
je morao progutati jer je istina bila isuviše bolna. Bolje bi mu bilo
da govori devojčinim jezikom, izrazima koje je ona u stanju da
razume.
Santal je ipak bila ubeđena da joj je sve jasno. Kao svaki
muškarac srednjih godina, i ovaj je samo mislio kako da zlo-
upotrebi mladu devojku. Mislio je da se za novac sve može dobi-
ti. I kao svi stranci, bio je uveren da su palančanke dovoljno .
naivne da prihvate svaki predlog, ma koliko neverovatno zvu-
čao, samo ako im se učini da im to pruža mogućnost da se isko-
beljaju iz svoje zabiti.
Nije bio prvi, a nažalost ni poslednji koji pokušava da je
zavede na tako okrutan način. Jedino je bila zbunjena količinom
zlata koje joj je nudio; nikad nije ni sanjala da toliko vredi - i to
joj je istovremeno i laskalo i plašilo je.
- Dovoljno sam odrasla da ne verujem u prazna obećanja
- reče, nastojeći da dobije u vremenu.
- A ipak nikad niste sasvim prestali da verujete u njih.
- Greške; meni je sasvim jasno da živim u raju, čitala sam
Sveto pismo i ne želim da ponovim grešku koju je učinila Eva
samo zato što nije umela da ceni ono što ima.
Naravno, to nije odgovaralo istini i ona se već zabrinula
da će stranac izgubiti strpljenje i odustati. Ona mu je sama
postavila klopku, iznudivši "slučajni" susret; namerno se zatekla
na mestu kuda je morao da prođe na povratku iz šume, jer je bila
željna razgovora, a možda i obećanja nekog novog sna o ljubavi
i putovanju bez povratka, daleko od zavičajne doline. I posle
tolikih razočarenja, još uvek je verovala da će sresti čoveka svog
života. U početku je propuštala prilike ubeđena da se onaj pravi
još nije pojavio, ali je uskoro shvatila da vreme isuviše brzo pro-
lazi i spremala se da napusti Viskos sa prvim muškarcem koji
bude izrazio želju da je odvede, pa čak i ako prema njemu ne
bude ništa osećala. Sigurno bi naučila da ga voli, jer je i ljubav
pitanje vremena.
- To upravo i želim da saznam: da li živimo u raju ili u
paklu - reče stranac, prekinuvši je u razmišljanju.
Baš dobro, izgleda da je progutao udicu.
- U raju. Ali čak i život na savršenom mestu vremenom
postane dosadan.

Horhe Luis Borhes u razgovoru sa Brankom Bogavac.

• Sta je za vas vjecnost?

• To je zbir nasih juce i svih svjesnih ljudskih bica. Vjecnost je proslost za koju niko ne zna kad je pocela. Ali vjecnost je i sva sadasnjost. Sadasnji trenutak sve nas sadrzi, i sve gradove, i sve svjetove, i sve prostore.V jecnost je takodje i buducnost koja jos nije stvorena, ali koja postoji, koja pocinje da postoji u samom ovom trenutku. Platon kaze da je vrijeme pokretna slika vjecnosti. Vjecnost nam dozvoljava da zivimo na postupan nacin: sate, noci i dane, godine.Imamo pamcenje, sadasnja osjecanja, pa onda imamo buducnost, ciji oblik jos ne znamo, ali je predosjecamo ili se nje plasimo…


Iz knjige Branke Bogavac :" Razgovori u Parizu ".

ZERAR DE NERVAL “ AURELIJA ”

San je drugi zivot. Nikad nisam bez jeze mogao da prodrem kroz ta vrata od slonovace ili roga koja nas razdvajaju od nevidljivog svijeta. Prvi trenuci spavanja slika su smrti; mutno magleno trnjenje obuzima nam misao I ne mozemo da odredimo tacno trenutak kad ja u drugom obliku nastavlja djelo zivota. Kao da se neko neodredjeno podzemlje malo – pomalo rasvjetljava tamo gdje se iz tame I mraka izdvajaju blijedi, ozbiljni I nepomicni likovi koji nastanjuju boraviste nekrstenih dusa. Onda se slika uoblicava, nova svjetlost obasjava I pokrece cudna prividjenja: svijet duhova otvara se za nas.
Svedenborg je ove vizije nazvao Memorabilia; kod njega su to cesce bile posljedice sanjarenja no sanjanja. Apulev Zlatni magarac , Danteova Bozanstvena komedija, poetski su primjeri tih proucavanja ljudske duse. Pokusacu da kao I oni zapisem utiske duge bolesti koja se ,cijela, odvijala u tajanstvima mog duha – a ne znam zasto se sluzim izrazom bolest, jer se nikad, bar sto se mene tice , nisam bolje osjecao. Ponekad mi se cinilo das u mi se snaga I zivot udvostrucile, izgledalo mi je da sve znam, sve razumijem, masta mi je donosila beskrajna uzivanja. Nije li trebalo kad mi se povratilo ono sto ljudi nazivaju razumom, da zazalim sto sam ta uzivanja izgubio?

Šan Sa “ Carica “

Beskonacno dugi mjeseci, neprovidni svijet, potmula tutnjava, kovitlaci, potresi. Rijetki su bili trenuci pocinka; s celom uz koljena, rukama obavivsi glavu, razmisljala sam, osluskivala, zeljela da me nema. Ali, zivot je bio tu, kao providni biseri, kao zvijezda koja se polagano okrece oko sebe. Bila sam slijepa. Moje su oci bile uprte u taj drugi svijet, to drugo postojanje koje se povlacilo iz dana u dan. Boje su mu bile ugasene, slike se brkale. Tistala su me nemocna prisjecanja, pekla melanholija. “ Ko sam ? “, upitala sam Smrt koja je cucala uz moja stopala. Ona je zarezala I nije odgovorila.
( 1 str. )

Dala sam mu ime Kralj Tigrova. Kad sam bila na njegovim ledjima, svijet mi je bio pod nogama. Kad bi poceo da galopira, tijelo mi se raspadalo, misli razlijetale na vjetru, bila sam ratnik na letecoj tvrjavi, boginja na krilatim bornim kolima. Konacno su dosli srecni dani, slicni podnevnom suncu koje oklijeva da zadje, proljecu koje kao d ace trajati vjecno. Nebom jednog djetinjstva bez patnje nekoliko je puta proplovila tuga nalik lakim I brzim oblacima, I beskraj se prepustao svjetlosti.
( 21 str. )

Uljuljkivana truckanjem, i ja sam plakala. Ljutila sam se na svoju hladnocu, svoju tvrdocu. Mala Sestra me je voljela vise nego ja nju. Ja sam bila drvo koje je rasprostrlo svoju krosnju iznad citavog kraljevstva njenog zivota. Ona je bila prolaznica koja se scucurila u mojoj sijenci. Bez mene, osusit ce se.
( 44 str. )

Juce, kada sam dosao da te vidim, lice ti je bilo olovnoblijedo. Kosa te je obavila poput crnog pokrova. Misleci da si mrtva, kriknuo sam od ocaja. Tad sam uvidio da samo ti postojis, da na ovome svijetu postojimo samo nas dvoje, a da je sve ostalo – puka sijenka, izmisljotina, bezumni san. Cijeloga me je zahvatila neka vrucina. Ponijet nekim sasvim vanrednim poletom, shvatio sam da sam u stanju da umrem za tebe. Bezimene strepnje, nemiri koji me spopadaju od djetinjstva, odjednom su nestali. Svjetlosti, konacno sam upoznao ljubav!
( 130 str. )

“ Gospodjo, zasmijavate me. Vi koji ste vatrena citateljka Svetih spisa, vi koji ste od djetinjstva recitovali sutru pred nasom velepostovanom majkom, vi jos niste razumjeli da se zakon nestalnosti nalazi u svemu, da je srce muskarca, krhkije od staklene perle, nastanjeno nepostojanoscu? Nas suveren nikada nije volio neku posebnu zenu. On ide za ljubavlju, svojim treperenjima, svojim nebrojenim zenama I svojim stalno novim nasladama. Ni vi ni ja ne mozemo se suprotstaviti hirovima njegovog srca, to bi bilo jednako uzaludno I uobrazeno kao da hocemo da sprijecimo sunce da sija I mjesec da opada. Mozemo odabrati samo pomirenost. “
( 155 str. )

Zahvatila me je ledena jeza. Ponovo sam vidjela onu drazesnu blijedu djevojcicu koja je citala pri svjetlosti svijeca. Ponovo sam vidjela prizor kad je, odjevena poput boginje, otisla u jednu daleku zemlju da se uda za svog sudjenog. Moj je zivot bio preveliko drvo koje je moje sestre lisilo svjetlosti. Obje su licile na krhke cvjetove koje je oluja pocupala da bi ih spustila u podnozje mog oltara.
( 161 str. )

U mojoj se dusi otvorio ponor, I ja sam s podsmijehom gledala groznicavost ovoga svijeta. U sebi sam zadrzala zivotni zar I odusevljenje buducnoscu. Bili su tu carstvo Tang I njegove prostrane provincije. Milioni njegovih dusa postal su ogromna porodica u kojoj sam ja otjelovljivala energicnu I autoritarnu majku. Prevalila sam cetrdesetu. U ruci sam drzala nevidljivi mac koji je razbijao sve iluzije. Zamah ostrice govorio mi je o tome koliko je cvrst, leden I blistav. Vise nisam vjerovala u samilost ljudi. Vjerovala sam u samilost bogova. Odvratila sam oci od patnje. Uprla sam ih u zvijezde.
( 173 str. )

Šan Sa " Carica "

Sad mi je slava bila neprijatelj. Iako sam bila Vrhovno bozanstvo I Gospodar Svijeta, gubila sam kosu, zube I snagu kao I sva prosta stvorenja. Sveti car koji okrece vrijeme I srecu ovog svijeta I sam je zarobljenik tocka na cijem vrhu pocinje njegov sunovrat. Zivot, kao I ljubav, hrani I izdaje, miluje a potom kaznjava. Bila sam puka uzurpatorka koja je ukrala jednu krunu, jednu epohu, jednu kratkovijeku iluziju.
( 284 str. )

“ U ovom postojanju ja sam samo obicna smrtnica. Kao I svi carevi koji pocivaju u svojim grobnicama, tako cu I ja zavrsiti u Zutoj Zemlji.Dok sam ziva, ja sam Gospodar Svijeta. Kad budem mrtva, posjedovat cu samo skucenost mrtvackog kovcega ! Gospodaru Laju, povucite se. Porodica je bolest od rodjenja. Moja porodica je moja nemoc. Nisam je ja odabrala, bogovi su mi je nametnuli. Ja I moja dinastija smo osudjene na nestanak . “
( 309 str. )

Zasto tijelo usahnjuje kad dusa, taj duboki glas, I dalje hoce da se ono rascvjetava? Zasto je izmisljeno ogledalo, laskavac zenstvenosti I njen dzelat ? Zasto sam ja, car dinastije Dzou, Gospodar Svijeta, Bozanstvo na zemlji, opsjednuta svojim kratkovijekim omotacem? Kad vec poznajem nebesku ljepotu, zasto I dalje s ocajnickom ostrvljenoscu odrzavam svoje ovozemaljsko lice ? Zasto biram mucenje ako vec tezim izbavljenju ?
( 323 str. )

Bog me je lisio zavjeta kako bi me ucinio vanvremenom, kako bi raznio moju dusu po zemlji:
Ja sam onaj bozur sto se crveni, ono drvo sto se njise, onaj vjetar sto sapuce.
Ja sam ona strma putanja sto hodocasnike vodi put nebeskih kapija.
Ja sam u rijecima, u usklicima, u suzama.
Ja sam opekotina sto prociscava, bol koja vaja.
Ja prolazim kroz godisnja doba, ja blistam poput zvijezde.
Ja sam sjetni osmjeh ljudi.
Ja sam popustljivi osmjeh Planine.
Ja sam zagonetni Osmjeh Onoga koji cini da se okrece Tocak Vjecnosti.
( 353 str. )



Šan Sa " Carica "

“ ISCEZLA ALBERTINA “ Marcele Proust


Koliko god mi voljeli neka bica, patnja sto smo ih izgubili, s kojom se suocavamo u osami, ali kojoj nas duh donekle pridaje oblik koji zeli, ta patnja je snosljiva I drugacija od one manje covjecne , manje nase, podjednako nepredvidjene I cudnovate kao neka nesreca u dusevnoj sferi ili u oblasti srca – ciji uzrok nisu toliko izriciti sama ta bica, koliko nacin na koji smo saznali da ih vise necemo vidjeti.
( 40 str. )

Da bi prodrlo u nas, neko bice je prinudjeno da uzme oblik, da se prikloni vremenskom okviru: pojavljujuci se pred nama jedino na trenutke, naizmjenice, ono nam je uvijek moglo ponuditi samo jedan svoj vid I jedan mah, podariti nam samo jednu svoju fotografiju. Bez sumnje je velika slabost nekog bica sto se ono sastoji od pukog zbira trenutaka; ali isto tako I velika snaga; ono je zavisno od sjecanja, a sjecanje na neki trenutak ne zna nista o onome sto se desavalo kasnije; taj trenutak zabiljezen u sjecanju traje I dalje, zivi I dalje, a s njim I bice koje se u njemu odslikalo.

( 73 /74 str. )

Katerina Piperopulu : „ U potrazi za Euridikom“

Boja neba i zemlje istovjetna je kako ispred istoka i tako i ispred zapada. U suton i praskozorje. Onda kada vukovi izlaze i onda kad se vraćaju u skrovište. Ima nečeg nepojmljivog u izgledu svjetlosti koja čovjeka obavještava da dan počinje i da se završava. Mnogi ljudi plaču kad se rađa sunce. Bljesak svjetlosti koja se prosipa svud oko njih zasljepljuje ih i zamagljuje im misli oslobađajući vukove u njihovoj duši. To ih plaši. Tad se može dogoditi da mjerač vremena u njihovoj duši zataji , da se redosljed planiranih poteza poremeti, a nit koja povezuje misli prekine.
39.str

MIĆO POPOVIĆ : „ U ATELJEU PRED NOĆ“

„ Umjetnost se inspiriše epohom!“
Umjetnost se hranila, umjetnost se prosto gojila epohom, ali je građanin bio zainteresovan umjetnošću, pasionirani navijač i sustanar u zadovoljstvu stvaranja.“
( 10 str.)

„ Jaz između modernog čovjeka i moderne umjetnosti postoji ( koliko postoji ! ), iako su im životi slični, i interesi slični, i patnje, i ambicije, i sudbine. Niko tu nije kriv.
Moderna umjetnost krči puteve ili misli da ih krči. Ko će to sad da zna?
Postoji priča o sjenki. Koliko se za njom trči, toliko ona bježi.
Moderna umjetnost, u odnosu na modernog čovjeka, nekad pravi sličan uzaludan napor. Nekad ne pravi . U međuvremenu zru neka zlatna žita. Hajde da vjerujemo!
( 16 str. )

MIĆO POPOVIĆ : „ U ATELJEU PRED NOĆ“


„ Na marginama Lorkinih rukopisa ostali su mnogobrojni Lorkini mali crteži. Igra olovke i nerava u pauzama između pisanja. Ovi kroki imaju svježinu i lakoću duhovitog crtača i nešto što ih čini autentičnim umjetničkim djelom- jednu notu španskog, oporog i snažnog.“
( 22 str. )

„ Ovaj je sat nekad dug. Krcat je sumnjama i predznacima poraza. Tada nisi u stanju da napustiš atelje, ni da se spaseš čemernih misli, ni da izađeš iz zatvorenog kruga. Dogodi se, pravim čudom, da povećanom lucidnošću pronađeš sve jake razloge, sve dokaze protiv završene slike, protiv usvojene estetike, protiv sopstvene građevine zidane godinama. I desi se da u jednom takvom sutonu slamke za spas nema. Desilo se i Nikoli de Stalu. Izvršio je samoubistvo.Dugi sat bio je nesreća de Stala i nesreća za savremeno slikarstvo.“
( 25 str.)

„ Kad se desi da apstraktni slikari postanu figurativni oni to učine naprečac,prekonoć tako reći, na zapovijest jedne odluke, revolucijom jednom u sebi. Figurativni slikari, međutim, postaju apstraktni sporo, po nekoj neodoljivoj privlačnosti, evolucijom slikara u sebi.
Savremenom slikaru nije teško da riješi slikarski problem ( ma koji ), teško mu je da ga postavi. Slikar postaje umjetnik slikanjem, u atelje se ujutro ustaje kao činovnik, u malo boljem slučaju kao savjestan činovnik, u mnogo boljem slučaju kao zanatlija, ili kao savjestan zanatlija, ili kao esteta, u najboljem slučaju kao brižan čovjek“.
( 42 str.)