"]Maid of Athens, ere we part

Maid of Athens, ere we part,
Give, oh, give back my heart!
Or, since that has left my breast,
Keep it now, and take the rest!
Hear my vow before I go,
Zoë mou sas agapo.

By those tresses unconfined,
Wooed by each Aegean wind;
By those lids whose jetty fringe
Kiss thy soft cheeks' blooming tinge;
By those wild eyes like the roe,
Zoë mou sas agapo.

By that lip I long to taste;
By that zone-encircled waist;
By all the token-flowers that tell
What words can never speak so well;
By love's alternate joy and woe,
Zoë mou sas agapo.

Maid of Athens! I am gone:
Think of me, sweet! when alone.
Though I fly to Istambol,
Athens holds my heart and soul:
Can I cease to love thee? No!
Zoë mou sas agapo. [/td][/tr][tr][td colspan="2"]
[/td][/tr]

Djaur

Pogled viri ispod kamilavke
Pun uzasa - nepogodne slike.
Crne oci u zgaslom plamenu
O prosastom govore vremenu -
I prem boje nisu navek jedne,
Mnogima su nemilo-pogledne,
A groznijeg moze l' biti cara,
Nego koj' cutec dusu, srce para.-
Nesagibim i duh vele jaki,
Nadmocnije pogled javlja svaki!
Ko sto s' zaman ptica letit sili
Gled kad zmije moc joj uzme krili:
Hrabrost i moc drugi gube tako
Kroz gledanje njegovo opako,
Ako samog kaludjer ga sretne,
Pol' ustrasen tek na stranu letne -
A njegovih crtica smejanje
I na druge prenosi kajanje.
Reko s' smeje, a kat to ucini,
Bas se onda vidi u istini
Da na podsmev svojim jadom cini.
Kako l' drhce bledilo usana!
Ko da j' mu kraj mu dotrajao dana,
Ko da briga, koja njega muci,
Od smejanja sasvim ga odluci.
I tako je: veselja uzasna
Ne isticu iz srdasca jasna.
A jos grdje b' ispitivat bilo,
Cim bi s' lice tako razvedrilo,
I casi mu crte ne zbrisase,
No sa jasnim mracne izmesase;
Nit ga svasvim ostavise boje,
Pored greha, kojih toliko je
On imao, za mladosti svoje.
U njim vidi tek bezdelje mnogi,
Koje sledi njegov udes strogi,
Slavan porod al ispitatelji
Uvidjaju, i duh njegov velji,
I da j' sve to bas kod njega bilo,
Pa sad tugom, jadom odletilo,
To tek prostom ne b' stvorenju dano
Za te dare da bude izabrano;
I uzvisen strah neki obuzme,
Koj' o tome razmisljati uzme:
Nuz kolebu kojoj krov opo je,
Nece zdrzat putnik stope svoje,
Ali kule, sumna razvalina,
Mada jedna jos stoji zidina,
Zove oko s uzasnih milina.
Komad stuba u vencu brsljana,
Gordo zbori o prosastih dana.

Redovi napisani na jednom
peharu načinjenom od lobanje



Ne boj se - i znaj da je moj duh još uvek sa mnom;
Jedina lobanja ja sam iz koje - mada se pije, -
Nasuprot glavama živim u ovom svetu tamnom,
Ma šta isteklo, ništa nikada glupo nije.
I ja sam živeo kao i ti; i voleo i pio,
I umro: nek se zemlja odriče kostiju mojih;
Ti toči; mene nećeš okružiti, ma htio;
Usne su crva uvek odvratnije od tvojih!
Jer bolje je u sebi nositi sokove skupe
No blatnom gojiti crvu naraštaj glibav i sluzav;
Bolje je nuditi redom uzevši oblike klupe
To piće bogova, nego hranu za porod puzav.
Tu, gde se nekad, možda, moj duh pun snage sjao,
Kroz druge opet moja nek blesne sadržina;
Kad je već iz glava naš mozak izčezao,
Kakvu bi mogli naći zamenu bolju od vina?
Dok možeš, pij, jer ko zna? - Možda će buduće pleme
Kad ti, i tvoji kao ja budete mrtvo ime,
I tebe spasti jednom iz krila zemlje neme,
I s mrtvim stihove plešće i pirovaće s njime.
Što ne? kad naše glave u kratkom danu života
Toliko malo mogu koristi da nam pruže,
Pošto ih poprave crvi, i blatna spremi toplota,
Za njih je sreća ako bar tako nečemu služe.

SUNCE SVIH BEZ SNA

O tužna zvijezdo, sunce svih bez sna!
Što iz daljina suzna treptiš sva,
Što u noć sjaš al' ne goniš tim mrak,
O kakve davne sreće ti si znak!

Tako sja prošlost, svjetlost sveg' što minu,
Što blistava je, al' nema toplinu;
Zuri u tami Bol u sjaj tvoj blijed,
Jasan, al' dalek - čist, al' kao led!